Postupak predstečajne nagodbe koji je kao novo rješenje za tvrtke s problematičnim poslovanjem uvelo Ministarstvo financija, digao je posljednjih mjeseci mnogo prašine. Prije svega, zbog činjenice što se tijekom postupaka, a odlukom nagodbenih vijeća i najvećih vjerovnika, tvrtkama oprašta veliki dio dugovanja prema državi, te se otpisuje i dio duga prema vjerovnicima koji su uredno isporučili svoje robe i usluge, ali za to nisu dobili predviđenu naknadu. Iz svih tih razloga, čitava javnost propela se na zadnje noge kada je procurila činjenica da Ministarstvo financija u sklopu predstečajne nagodbe Drvnoj industriji Čazma planira oprostiti 10,9 milijuna kuna duga.Internetski portali tada su divljali donoseći kako je prilikom odlučivanja o otpisu Čazminog duga prevagu donijela majka vlasnika Čazme kao najveći vjerovnik, a na koncu je, i zbog prijateljstva vlasnika s ministromSlavkom Linićem, reagirao DORH koji je nagodbu odbio. Međutim, primjer Čazme u kojoj se kao najveći vjerovnici, izuzev države i banaka, pojavljuju srodna društva ili takozvane ‘prijateljske tvrtke’, slijedili su kasnije mnogi. Naprosto zato što je zakon to dozvoljavao, iako je takav model, po mišljenju mnogih pravnih stručnjaka, daleko od transparentnog rješavanja problema. Jedan od njih, zagrebački sudac Mislav Kolakušić, upozoravajući na sve nelogičnosti postupaka predstečajnih nagodbi, upravo je uputio na činjenicu da su mnogi poduzetnici, kako bi spasili svoje tvrtke, fiktivno prikazivali ogromna potraživanja od tvrtki s kojima su povezani, napravivši ih tako najvećim vjerovnicima koji su u postupku nagodbe imali presudan utjecaj kod odlučivanja o otpisu dugovanja.
Sudac Kolakušić smatra da se u predstečajnom postupku dužnik nalazi u puno povoljnijoj, odnosno neravnopravnoj tržišnoj utakmici sa svojim vjerovnicima. Isto tako postavlja se i pitanje zašto bi itko u Hrvatskoj platio svoj dug kada već može pokrenuti postupak predstečajne nagodbe i otpisati većinu duga.
PRIMJER NCP-A
Po takvom receptu, koristeći se srodnim tvrtkama kako bi se smanjila milijunska dugovanja, predstečajnu je nagodbu prošlo i NCP – Remontno brodogradilište Šibenik, vlasništvo Gorana Prgina. Od ukupno oko 233 milijuna kuna duga, koliko je tvrtka akumulirala, država po raznim stavkama potražuje 39 milijuna kuna, banke 141 milijun kuna, ostali dobavljači osam milijuna, a kao drugi najveći vjerovnik NCP – Remontnog brodogradilišta pojavljuju se ‘povezana društva’, s tražbinom od oko 45 milijuna kuna. Kada se malo bolje zaviri u nagodbu te tvrtke, u čiji je redakcija došla posjed, postaje jasno kako je na drugom mjestu po iznosu druga Prginova tvrtkaNCP Grupa (44,9 milijuna kuna potraživanja), dok NCP-RBŠ svom vlasniku duguje 12.979 kuna,a još jednoj njegovoj tvrtki Mediain 64.301 kunu.
Kao vlasnik društva koje od NCP-RBŠ-a potražuje naviše među svim dobavljačima, Prgin se dokopao najvećeg utjecaja u odlučivanju po kojem će se kroju skrojiti nagodba, a samim time i u kojoj će se mjeri ‘izrezati’ postojeće dugovanje. Njegova je tvrtka na koncu svoj preko 233 milijuna kuna velik dug srezala na –165,7 milijuna kuna.
Prgin je, kako je vidljivo iz nagodbe, kao najveći vjerovnik među dobavljačima zajedno s ostalim vjerovnicima iz nagodbenog vijeća,najprije odredio kako ne mora otplatiti dug povezanim društvima, svojim tvrtkama NCP Grupi, Media inu i samome sebi, nego se jednostavno njegova NCP Grupa na račun tražbine upisala na temeljni kapital brodogradilišta. Što se tiče planova otplate u skupini vjerovnika u vlasništvu Republike Hrvatske, te Grada Šibenika, dakle novca za poreze i komunalne naknade koji je, na koncu, zajednički novac svih građana Hrvatske, prema nagodbiPrginova tvrtka ga smije vratiti kroz pet godina. No, tijekom tih pet godina NCP neće vraćati čitav iznos duga. Najveći vjerovnici odlučili su kako će se Ministarstvo financija odreći čak 45 posto potraživanja (!), pa umjesto 14,1 milijun kuna naplatit će tek 6,78 milijuna, a isto su pristali napraviti i HEP, Hrvatske vode, Hrvatske šume, Grad Šibenik… Ukupan iznos duga na toj stavci sada više nije 39 milijuna kuna, već 18,8 milijuna! Ili, ako treba plastično, budući da je riječ o javnom novcu koji su otpisale tvrtke u vlasništvu države i lokalne samouprave, porezni obveznici RH u slučaju predstečajne nagodbe NCP – Remontnog brodogradilišta Šibenik ostali su ‘uskraćeni’ za gotovo 24 milijuna kuna.
Što se tiče dobavljača, prema kojima Prginov NCP – RBŠ duguje preko osam milijuna kuna, oni su u ovoj predstečajnoj nagodbi prošli još i gore. Jedini kojima će se podmiriti čitav iznos duga, ali bez kamata su vjerovnici koji potražuju do deset tisuća kuna i koji se moraju naplatiti do kolovoza ove godine. Vjerovnici s potraživanjima od deset do sto tisuća kuna dugovanje će naplatiti do kolovoza 2015., ali bez kamata i umanjeno za 20 posto. Dobavljači kojima NCP – RBŠ duguje od sto tisuća do pola milijuna kuna naplaćivat će se u ratama do 2017., ali bez kamata i uz 30 posto otpisanog duga, a oni koji potražuju više od pola milijuna kuna morat će otpisati 40 posto duga i kamate, te će kroz rate sav dug naplatiti tek 2021. godine. Ukupno, dobavljačima će Prginov NCP platiti tek 67,8 posto ukupnih dugovanja. Treba kazati kako je NCP-RBŠ dugovanja nagomilalo prema 241 dužniku, a među dugovima ima i onih koji su mogli ozbiljno ugroziti poslovanje tvrtki koji se za svoj rad nisu uspjele naplatiti.
MORALNO UPITAN ZAKON
Dakako da ni Goran Prgin ni njegova tvrtka nisu prekršili nikakav zakon time što su se uključili u postupak nagodbe i u istoj izborili rezanje gotovo svih dugova, no i u ovom slučaju, kao i u ostalim sličnim primjerima, da parafraziramo suca Mislava Kolakušića, pitanje je moralne naravi. Što radimo državi kada za korist privatnika otpisujemo novac koji pripada svim građanima? I, na koncu, što radimo poduzetnicima kada u njihovo ime, bez da smo im dali pravo glasa, otpisujemo račune za posao koji su korektno odradili do kraja? Ministarstvo financija pravda se činjenicom da su predstečajne nagodbe spasile 20 tisuća radnih mjestaali iz te institucije ne govore glasno da je zbog tih istih postupaka bez posla ostalo 35 tisuća Hrvata, onih koji su radili u tvrtkama čije su tražbine otpisane, prepolovljene ili umanjene. Bez ikakvog posebnog razloga.
