Jakov Bilić početkom godine stekao je diplomu zagrebačke Akademije dramskim umjetnosti, a u drugoj polovici godine postao je stalnim članom glumačkog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku. Nakon završenog studija, vratio se na posao u rodni grad i ne sumnja da će proći lošije od svojih kolega samo zato što nije stalno nastanjen u metropoli. Priznaje, nakon jedanaest godina provedenih na kazališnim daskama još uvijek nije popularniji od oca Frane Bilića, autora brojnih glazbenih uspješnica. No, tek su mu 24 godine, i njegovo vrijeme tek dolazi.
ČOVJEK U SREDIŠTU ZANIMANJA
Iz Šibenika si otišao u Zagreb po diplomu Akademije dramskih umjetnosti i obično je to jednosmjeran pravac do trenutka umirovljenja. No, ti si se vratio sa ‘svježom’ diplomom u ruci. Kako to?
Kod mene je sve nekako išlo svojim tijekom. Još kao mali ‘vrtio’ sam se oko šibenskog kazališta i Festivala djeteta. Kad sam otišao u Zagreb, u meni je tinjala želja za povratkom. Iako su gore brojne mogućnosti, presudio je Šibenik, a na odluku o povratku utjecala je i kazališna stipendija koju sam dobio, baš kao i ‘background’ koje je kazalište dalo meni i svima koji su iz ove kuće pošli studirati dalje. Meni se to čini zatvorenim krugom.
Strahuješ li da si ovdje u Šibeniku dalje od očiju većeg broja redatelja?
Danas je do Zagreba, ako ga spominjemo kao nekakav centar, potrebno dva – tri sata lagane vožnje. I sad radim nešto za Zagreb i to zahvaljujući tehnologiji koju imamo. Što se tiče proba i predstava mislim, da kako oni u Zagrebu, tako i mi u Šibeniku imamo koristi od razmijene glumaca.
Što se tiče glume, kakve su tvoje ambicije? Ciljaš samo na kazalište ili u obzir dolaze i druge ponude poput one za film ili seriju?
U ovom me trenutku zanima kazalište, ali naravno da me kao nekog tko se profesionalno bavi ovim poslom, nekog tko je umjetnik, prvenstveno zanima čovjek u svim situacijama i u svim medijima. A hoće li to biti kazalište, film, serija ili nešto četvrto, s tim nemam problema.
Imaš li onda posao ‘sa strane’ ili se čvrsto držiš samo glume?
Glumu sam shvatio kao poziv, što ona i jest. Iz nje se teško izvući. Glumu volim i tim se bavim. Trudit ću se onoliko koliko bude ovisilo o meni, a kako će sve to u konačnici završiti – to ćemo još vidjeti.
Kako te doživljavaju vršnjaci budući da na prvi pogled djeluješ veoma ozbiljno za svoje godine?
Mislim da se nikad nisam ponašao, ni postavljao kao netko tko je dio, recimo to tako, javne sfere. I kad se gleda, akademija ispada nekakva luksuzna škola, kad usporedite koliko studenata primaju pravni fakulteti ili akademija. Tako da to jest neka prestižna škola i branša koja je izložena. Polako počinjem osjećati da više nisam onaj dečko koji može sjesti na kavu s nekim, a da ga ne gledaju. No, ne patim za tim, pa o tome i ne razmišljam. Sa mnom možete kako hoćete.
Koliko si zapravo javna osoba u Šibeniku?
Ne znam. Kad sam krenuo u srednju školu i kad sam počeo izlaziti vani, jedna od prvih rečenica koju mi je mater rekla bila je: ‘Čuj, radim u TLM. Nema teorije da neću znati što radiš’. Tako je i bilo. U razredu nas je bilo sedam ili osam čiji su roditelji tamo radili i mi smo to zvali ‘TLM veza’. Nije nam bilo moguće nešto sakriti. Početkom iduće godine bit će jedanaest godina da sam u šibenskom kazalištu. Nekad se radilo više, nekad manje, ali sam cijelo vrijeme bio tu od scene, ureda, do skladišta. Tu sam uvijek bio svoj. Tu sam našao sebe. Moj prvi uspjeh u kazalištu vezan je za Šibenik i dramsku scenu Virko, predstavu ‘Jadi mladog tajkuna’ kada sam dobio nagradu za najboljeg amaterskog glumca, za glavnu ulogu. To je bilo u drugom ili trećem razredu srednje škole i tada, recimo, počinje moj javni život. Ipak, i danas pri upoznavanju uvijek sam prvo ‘mali od Frane’, kako čača piše te pjesme, on je poznatiji, a ja sam još uvijek nečiji.
CIJELI SVIJET JE POZORNICA
Imaš li glumačkih uzora među šibenskim glumcima ili općenito?
Uvijek nekako kažem da je Marlon Brando genijalac u ‘Kumu’, ali to je moj osobni stav. Naravno da mi se sviđa i Al Pacino, ali to je zato što volim takvu tematiku, takvu kameru pa mi je to fantastično. Ali uzor mi je svatko. Ljudi s kojima sam počeo raditi tu u Šibeniku dok kazalište nije išlo u smjeru profesionalizacije, ali njihov odnos prema poslu je bio profesionalan kao i rezultati koje su ostvarivali. Pa i kolege s kojima danas radim, a od kojih uvijek nešto naučim.
Zanimljivo je da šibenskim glumcima Hollywood nije apsolutna nepoznanica. Neki se u nekoj mjeri ‘dokopaju’ te tvornice snova. Želiš li i ti karijeru u Hollywoodu?
Naravno, želim si sve najbolje, ali realnost je takva da treba raditi pa ćemo vidjeti što će i kako doći. Ne bih se htio praviti pametan i mudar pa reći da me Hollywood ne zanima, ne intrigira, ali s obzirom na svoje godine i da tek oko četiri mjeseca imam diplomu u džepu, zadovoljan sam s ovim što sad radim. Nekako su se stvari poklopile tako da u isto vrijeme mogu raditi stvari koje me intrigiraju kao čovjeka, glumca i umjetnika. Ima nešto u onom što je Shakespeare rekao da je cijeli svijet pozornica. Ima rečenica koja me impresionira, a to je ‘svatko može biti glumac, ali svatko nije profesionalac’.
Tvoj sadašnji angažman u šibenskom HNK ujedno je i prvi posao upisan u tvoju radnu knjižicu?
Da, prvi upisani, ali postoje i neke ‘cake’ sad kad uđemo u Europsku uniju, ali ne razumijem se puno u to. U Hrvatskoj postoje četiri glumačke akademije. Puno je školovanih glumaca, a o neškolovanim ne moram ni pričati. Posla je veoma malo. Do ikakvog, a kamoli do kvalitetnog posla u mojoj branši dođe se veoma teško. Doduše, ja sam nekako, priznat ću, bio jednim dijelom miran jer kad sam krenuo na akademiju sve se nekako kretalo prema tome da se vratim u Šibenik
