Harlekini, lisice i mačke oživljavaju iza kulisa HNK Šibenik

Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Ušetavši nasred sjednice Gradskog vijeća u kostimu Hrvotripića, nezavisni vijećnik Ante Gašperov Čaće još je u studenom prošle godine najavio sezonu lakrdija. Povrede poslovnika zbog upada neznanca Hrvotripića ipak nije bilo, jer ‘gospodin Tripić nije govorio, a na sjednici ima pravo biti tkogod hoće, pa i maškarana luda’. Da je u sumornoj svakodnevici bolje nositi šaljivu masku nego ozbiljno odijelo, na ovim prostorima pokazalo se bezbroj puta. Lakrdijašenje je oduvijek bilo jedan od najzabavnijih načina izražavanja društvene kritike. Nije slučajno lik Krnje, glavnog krivca za sve nedaće zadnjih godina nosio lica korumpiranih političara. No, rijetki naprave korak naprijed i posegnu za maskom koja, ironično, izražava njihovo pravo lice. A kada se odluče ‘maškarati’, najčešće improviziraju. Poseže se u ormare baka i djedova, sestara, rođaka, nanosi se boja na lice, stari make-up, dok ambiciozniji šivaju vlastite kostime.

IZA KULISA KAZALIŠTA

Kako one najzanimljivije najčešće gledamo na kazališnim daskama, odlučili smo zaviriti u fundus Hrvatskog narodnog kazališta Šibenik. Iza kulisa provela nas je Sara Lovrić Caparin, akademska kiparica i kostimografkinja. U kazalište je ušla pod paskom svog oca, dugogodišnjeg scenografa šibenskog teatra Branka Lovrića Caparina. Po ozrcaljenim komodama uz svjetlost LED lampi, razbacane su skice, dok su vješalice pretrpane odjećom. U masi pozornost privlače teški materijali i neobični krojevi. No, kostimi su noviji nego što se čine. Iako je šibenski HNK tek nedavno stekao profesionalni status, dugo je funkcionirao kao amaterski i poluamaterski ansambl. Proteklih godina njihove kostime rado su posuđivali mnogi, kako bi se što bolje upakirali za vrijeme poklada. Zahvaljujući takvoj praksi, u fundusu nije puno toga ostalo. Stoga je kostimografkinja Sara Lovrić Caparin garderobu zatekla gotovo praznu.

– Ne znam točno što se dogodilo sa starim kostimima, no po pričanjima moga oca i onih koji se sjećaju, bio je tu nekada bogat izbor kostima. Kada se kazalište renoviralo, kazališni djelatnici nisu imali utjecaja na to, jer su bili u Odeonu. Nešto je završilo na otpadu, nešto je posuđeno za maškare, pa nije vraćeno. Mnogo toga je nestalo, pogubilo se. Sada radimo na obnovi, još od 2008.godine – priča nam Sara Lovrić Caparin.

NOVI FUNDUS KOSTIMA

Krenulo je postupno. Iz predstave u predstavu nastajali su novi kostimi. Današnji fundus tvore kostimi novijih predstava koje više ne igraju – ‘Buratina’, ‘Sluškinje Lede’, ‘Neš ti biža’ i drugih. Glavina ih je odložena na drugoj lokaciji, u antikno uređenom stanu obitelji Škarica, na ulazu u šibensku Varoš.

-Ovdje smo spremili najzanimljivije primjerke – govori nam usput Sara, dok otključava vrata stana. Nove vješalice, još odjeće. U prepunoj prostoriji najuočljiviji su kostimi iz ‘Buratina’, priče o drvenom dječaku koji zapada u nevolje. Riječ je o Tolstojevoj verziji Pinokija CarlaCollodija.Predstava ‘Buratino’ u šibenskom HNK-u nastala je povodom 50. jubilarnog Međunarodnog dječjeg festivala. Kada gledamo kostime, ovdje jepovratak u srednji vijek nužan, jer tada su nastale osnove koje se danas provlače kroz svaku predstavu. Kostimi Lisice, Mačka, Kolumbine, Pjeroa i Harlekina utemeljeni su naime naCommedijidell’arte, teatarskom stilu razvijenom sredinom 16.stoljeća, kada su glumci počeli igrati tipizirane likove pod maskom i nasmijavati publiku improviziranim dosjetkama. Nijedan kostim nije izgubio ljudsko obličje. Prilikom izrade, Sara se držala temelja.Kostim Harlekina zadržao tipična obilježja – plave, žute, crvenerombove i neobičan šešir. Harlekina, jednog od slugu, stvorio je TristanoMartinelli kao duhovitog i spretnog mladića, hirovitog ljubavnika često bez srca. Tu je i lik Kapetana, kao i KarabasaBarabasa, zločestog lutkara.

LOPOVI – KICOŠI

– Iako ovdje nemamo naročito izraženu klasnu podjelu, odskaču Lisica i Mačak, koji potječu iz nižih slojeva. Oni su lopovi, ali se kicoški oblače, trude se izgledati kao gospoda, njihova odjeća je malo pohabana. No, trude se biti odjeveni poput plemstva – kaže Sara.

Zato prevladavaju materijali poput baršuna, tila, u jarko crvenoj, zelenoj, plavoj, žutoj boji, te čipke i ukrasnih trakica.Animalnost je tek naznačena u detaljima. Lisičina haljina je raskošno narančasto-crvena krinolina, s narančastom perikom. Tek izbačene uši odaju da je riječ o spretnom, lukavom stvoru, dok ostatak pojave odaje eleganciju. Comedijidell’arte kostimografi se s razlogom vraćaju.

– Ti likovi su imali svoju funkciju i bili su prepoznati u narodu po svojim kostimima i rekvizitima. Putujući glumci su improvizirali dijaloge, koje su pleli iz okvirne priče. Zaplet se odvijao između plemstva i sluga, a sluge su, primjerice, uvijek pomagale da se dvoje zaljubljenih spoji – priča Sara.

Loš karakter KarabasBarabasa, zločestog lutkara koji u Buratinu posjeduje kazalište s mnoštvom marioneta naglašen je dugačkom bradom. Kostim Kornjače, lika koji Buratinu daruje zlatni ključ za oslobođenje, kojeg je izgubio zli Barabas, također je jednostavan. Formiran je samo od velikog zelenog plašta i zanimljivog šešira.

Ukratko, sluškinje, plemkinje, prevaranti, klaunovi, vile, likovi iz bajke, životinje – svi imaju svoju ulogu i prikladan kostim. Također, glumci komedije dell’arte nisu nikad bili samo glumci, već su bili akrobati, žongleri, ali i prostitutke, žigola, lopovi. Putovali su duž Italije, ismijavajući političke i religiozne autoritete, te regionalne stereotipove. Držali su pažnju publike gotovo dva stoljeća, da bi njihovi likovi polako opet počeli vraćati na mala vrata u teatar. Jer, očito, izrugivanje s autoritetima nikad ne zastarijeva.

 


Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.