Nakon završetka jedne od najtežih sezona u povijesti kluba sa Šubićevca, u kojoj se puno toga događalo i čiji je epilog selidba u niži rang, sjeli smo s trenerom Goranom Tomićem kao bismo čuli njegovo viđenje svega što se događalo. Mladi šibenski trener o svemu je progovorio bez dlake na jeziku, otvoreno i iskreno. Između ostalog, kazao je kako je jako zabrinut za budućnost kluba i kako je jedva dočekao kraj prvenstva kako bi se od odmorio od ove stresne sezone.
– Iako ste gotovo do zadnjeg trena odašiljali optimistične ‘vibracije’, koliko je bilo realno očekivati da Šibenik, nakon što je praktički ostao bez kompletne prve momčadi, a došli su niželigaški igrači i juniori, izbori ostanak u ligi?
– Ma naravno da mi je odmah bilo jasno kako je pred nama praktički nemoguć cilj, da ćemo se teško spasiti s momčadi sastavljenoj od neafirmiranih igrača iz treće i četvrte lige i juniora. Ali, jasno da je to moje širenje optimizma trebalo poslužiti kao motivacijsku sredstvo. To ne znači da smo se unaprijed predali, naprotiv, svi smo imali želju dokazati da ova momčad vrijedi, da se može ravnopravno nositi sa svima, što smo, smatram, i uspjeli. Međutim, realno gledajući, bilo bi pravo čudo da smo ostali u ligi. Uspjeh je što smo se uopće ozbiljno uključili u borbu za ostanak.
JAKOLIŠ JE POGRIJEŠIO ŠTO JE OTIŠAO
– Početak proljetnog dijela bio je dosta dobar, obećavajuć. Je li razlog tome što su vas ostale momčadi možda podcijenile?
– Ne, ne vjerujem da nas je itko podcijenio. Mislim da smo u zadanim okvirima napravili dobre pripreme, stvorili odličnu atmosferu i uvjeren sam da bismo se sa širim kadrom do zadnjeg kola borili za ostanak, možda čak i ostali u ligi. Ali, u nekim ključnim utakmicama, kada je bilo očito da nam pada ritam, jednostavno ne bih imao pravu zamjenu na klupi. Da ne govorim o utakmicama na kojima bi nam nedostajalo dva, tri igrača.
– Bi li Šibenik i danas bio prvoligaš da se na jesen nije dogodio onaj egzodus igrača, ili da je ostao bar dio njih?
– Teško je sada govoriti što bi bilo da je bilo, ali velika je vjerojatnost da bismo s onom momčadi, odnosno da je financijska situacija u klubu bila sređena, da nije bilo toliko nezadovoljstva, i dogodine igrali u prvoj ligi.
– Za čijim odlaskom najviše žalite?
– Pa sigurno da bi nam Bačelić – Grgić, koji je bio najbolji igrač Istre u drugom dijelu, bio od velike pomoći. Mislim da je Jakoliš napravio grešku što je otišao iz Šibenika jer bi u ovoj našoj mladoj ekipi bio glavni igrač, bio od velike pomoći u napadu. Takav tip igrača, brz i prodoran, najviše nam je nedostajao. Od ostanka na Šubićevac profitirali bi i mi, ali i on sam i šteta što je bio tako nestrpljiv.
– Više ste puta istaknuli da vam je želja da Šibenik pod vašim vodstvom igra po zemlji, brzo i okomito, s malo dodira, bez ‘davljenja’ lopte i nadasve agresivno, s visokim napadanjem protivnika. Koliko je momčad ispoštovala tu vašu viziju na terenu, jeste li s obzirom na kadar, možda tražili previše od njih?
– Mislim da su momci u okvirima svojih mogućnosti dali maksimum i da je Šibenik imao prepoznatljivu igru. Naravno da bi s kvalitetnijim igračima to izgledalo puno bolje. Kvalitetu teško možeš nadoknaditi.
– Iako ne volite isticati pojedince, možete li nam ipak reći tko je najviše zadovoljio?
– Mislim da sam vam još na zimu u jednom razgovoru rekao da će nam najveće ‘pojačanje’ biti Spahija, i to se pokazalo istinitom. Hrvoje se isprofilirao kao naš najbolji igrač, bio je pravi kapetan. Odmah do njega je Blaić, dobru polusezonu odigrao je i Vuk, Španja se digao krajem sezone. Uglavnom, svi igrači koji su došli sa strane su zadovoljili, ili točnije, ne mogu reći da je netko podbacio.
OVE SAM GODINE PRIMIO JEDNU PLAĆU
– Od koga ste možda više očekivali?
– Iskreno, više sam očekivao od juniora. Nadao sam se da će se netko od njih kroz treninge i prijateljske utakmice, ali i kroz utakmice juniora nametnuti za prvi sastav, iskočiti. Međutim, to se nije dogodilo, nisam zadovoljan kako su odigrali utakmice u juniorskoj ligi. Ako ti momci misle biti nosioci igre Šibenika u narednim sezonama, onda ne smiju biti ispod prosjeka u svom uzrastu. A oni su pri dnu juniorske lige. Očito je još prerano za njih da bi se ozbiljnije priključili prvoj momčadi.
– Je li se financijska situacija u klubu štogod popravila ili plaće i dalje kasne?
– Kao i svi igrači i ja sam ove godine primio jednu plaću. Na početku sezone o tome ne razmišljate puno, ali kako ona odmiče, to postaje sve veći problem. Je li to utjecalo na momčad? Sigurno da jeste, teško je u takvoj situaciji motivirati igrače. Zato mi je s jedne strane drago što je završilo prvenstvo, da mogu neko vrijeme pobjeći od svega toga, od stresa.
– Vidite li se i sljedeće sezone na klupi Šibenika?
– Još nismo ništa pričali po tom pitanju, jer se u ovom trenutku i nema što pričati s obzirom da se ne zna što će uopće biti s klubom. Da je normalna situacija već bi se sada trebala početi slagati momčad za drugu sezonu. Ali kako kada ne znamo što će sutra biti, kada klub ima ogromna dugovanja prema postojećoj ekipi, a da o dugovanjima prema bivšim igračima ne govorim, kako uopće zvati nekog na razgovor?
– Dakle, strepite za budućnost kluba?
– Strepim, jako sam zabrinut. Ne vidim kako se u narednim mjesecima nešto drastično može promijeniti.
– U ovom trenutku čini se kako će i druga liga za Šibenik biti veliki izazov. Ako će je uopće igrati, s obzirom da nije dobio licencu?
– O tome i govorim. Što se tiče kadra za sljedeću sezonu, ako ode pet, šest iskusnijih igrača, što će se najvjerojatnije dogoditi, odnosno ako je plan i sljedeće sezone igrati s juniorima i niželigaškim igračima, onda ćemo se i u drugoj lizi boriti za ostanak. To je vrlo jako natjecanje i želite li u njemu igrati ozbiljnu ulogu, pri čemu mislim na plasman u gornji dio ljestvice, treba dovesti deset do 15 novih igrača, svježih i karakternih. Trebat će nam, dakle kadar, od dvadesetak igrača plus dva, tri juniora. A za napasti prvu ligu i više od toga.
Puno sam toga ‘ukrao’ od Francesca Guidolina
– Koliko ste napredovali kao trener u ovih godinu dana?
– Sigurno sam vođenjem utakmica stekao dragocjeno iskustvo, ali naravno da i dalje trebam raditi na sebi, učiti, napredovati, tek sam na početku trenerske karijere. Ono što mi je najvažnije jest da sam sam sebi dokazao da mogu raditi ovaj posao i to u jednoj nenormalnoj situaciji. S boljom momčadi i u normalnijim uvjetima, sigurno bih napravio puno više.
– Imate li trenerskih uzora?
– Ne bih to nazvao uzorom, ali od trenera najviše cijenim Francesca Guidolina, trenera Udinesea, koji je i mene vodio godinu dana dok sam igrao u Vicenzi. Od njega sam puno toga ‘ukrao’, od pripreme i organizacije treninga, preko snimanja protivnika, pa sve do odnosa s igračima.