Vjerojatno nema osobe koja u Šibeniku ne zna za Kristijana Goju i Dok AnalogX. Njihov singl ‘Leša maništra’ već je tri mjeseca u vrhovima top lista, te dva tjedna na prvom mjestu Jadranske top lista. Kako sada stvari stoje, uskoro će se plasirati i drugi singl ‘Kanibalizam’. To je bio dobar povod za kratku ćakulu s ovim dugovječnim šibenskim glazbenikom.
Nedavno ste nastupili na prvom izdanju Inkubatora u zagrebačkoj Tvornici, zajedno s bendovima Spremište i Suho grlo nos. Kako je bilo, dojmovi, ocjena?
Inicijativa portala ‘Ravno do dna’ je pozitivan iskorak ubacivanja nove krvi na scenu. Obzirom da je riječ o promišljenoj akciji, a prije svega o velikom entuzijazmu odlučili smo (iako smo veterani takvog predstavljanja) odazvati se pozivu i nismo požalili. Organizacija i prijem su bili na nivou i sve pohvale organizatorima. Ova dva navedena mlada benda stvarno predstavljaju veliki potencijal za budućnost domaće scene.
Na šibenskoj sceni ste već desetljećima. Krenuli ste s Famoznim Docom, pa preko Doka 2, do Doka 9 i današnjeg sastava Dok AnalogX. Što je uvjetovalo toliku promjenu ljudi, neki bi rekli i stila grupe?
Moji projekti su prije svega umjetnički, a onda i usputno komercijalni. Ponosan sam na činjenicu da je kroz bend prošlo desetak Šibenčanki i Šibenčana, sve vrsnih muzikaša koji sada rade kao internacionalni profesionalci u drugim projektima. To što su neki od njih operne dive, a neki jazz muzičari samo je oplemenilo moje pjesme. Otud i ‘raznoliki dojam’ materijala, ali ipak je riječ o kompaktnom autorskom stilu, za naše tržište i pomalo pre-originalnom. Dakle, upravo je naše ‘tržište’ usmjerilo poneke od mojih umjetnika da krenu prema pirovima i terasama Lijepe naše.
OVACIJE ŠIBENSKE PUBLIKE
Kako ocjenjujete šibensku publiku danas, a kako kad ste tek počeli svirati i zašto niste više i češće nastupali u ostalim hrvatskim gradovima?
Šibenska publika je posebna po tome što u svakom trenutku ima gitarista, pjevača i bubnjara… Pa se postavlja pitanje tko je bolji, a to se iskazuje blagom distancom. Sretan sam što sam od iste publike dobio puno ovacija i odobravanja i ta ista publika mi je pomogla da mogu otići bilo kuda svirati – bez posebne treme i panike. Inače, nastupao sam s raznim postavama, svuda, osim u Istri i Slavoniji. Kako je bilo? Pa ponekad nije bilo za gorivo, a ponekad za pizzu, a ponekad nam se nije dalo ići u nepoznato.
Autor ste svih pjesama, imate ih 50-tak, čak četiri albuma, imali ste i nekoliko hitova. Odakle crpite toliku inspiraciju za svoj rad? Tko su vam uzori?
Inspiracija je trenutak nadahnuća, sve ostalo je uporan rad i puno odricanja. Inače, bavljenje glazbom u našim je ekonomskim uvjetima samo jedno – luksuz, ali i jedna adrenalinska avantura iza koje se mirno spava. Ja je koristim i kao ventil za ispuštanje stresa. Nakon ovoliko godina mogu reći da su mi uzori svi koji ostavljaju svoje ‘srce’ u glazbi, ali ako baš moram odgovoriti na pitanje, dobro – da nije bilo Velveta, Smithsa, YU-novog vala, Arsena i Miše, ne bi bilo…
Upravo ponovo preslušavam EKV i, po mom ukusu, to je ipak umjetnički najupečatljivija urbana glazba s ovih prostora ikad.
Planovi za budućnost, novi album, svirke ove zime?
Plan je snimiti dupli live album.
Je li vam neugodno svirati ispred malog broja ljudi?
Nije. Ponekad je neugodnije svirati ispred razularene gomile.
KORPORATIVNI KANIBALIZAM
Što vam se sviđa s nove indie scene, s obzirom da ste nastupali na Terraneu? Jeste li upoznali nekog interesantnog tamo?
Terraneo je prije svega stilski otvoren festival i dobro je da je tako jer je moderni indie ipak preupakiran za našu publiku. Bilo mi je zadovoljstvo dva puta svirati, ali sam zbog toga propustio neke izvođače u paralelnom terminu. Ove godine zaintrigirala me Ana Calvi. Ostvarili smo i kontakte sa stranim novinarima. A što su komentirali? Pa nekim novinarima, jednoj Njemici i Austrijancu nije bilo jasno zašto nismo poznatiji.
Koristite li Internet za vlastitu promociju, s obzirom da mnogi bendovi to danas rade?
Internet je medij koji istodobno naviše pomaže i odmaže. Eto, sad svako može staviti svoj materijal i svoj niskobudžetni spot i pokazati što radi, eventualno i postići neki pomak (posebno kad cijela ekipa i familije klikaju da im se ‘sviđa’). Međutim, prevelika je kakofonija u tom eteru. Od te zaglušujuće buke često se ne čuje neki autentični sadržaj. Živimo u eri korporativnog kanibalizma gdje je forma (produkcija, reklama i lobiranje) nepravedno iznad kvalitete i ostvarenja. Tako talentirani, a manje probitačni žive u apatiji i čekaju svojih pet minuta. Eto, naših je pet minuta za intervju prošlo.
