Jeftina troska na području TEF-a po tko zna koji put zanima građevinske poduzetnike iz Italije. Na probu su dobili pošiljku silikomangankog agregata iz kojeg je MLM grupa do 2009. izvlačila vrijedne kovine. Par tisuća tona otpremljeno je za simboličnu cijenu od 10 lipa po toni i troškove prijevoza. No, stvari svaki put kao da završe u nekom ‘alanfordovskom’ Ministarstvu za istraživanje ruda i gubljenje vremena, pa od posla ne bude ništa.
Još 2004. geolog Goran Mazija, stalni sudski vještak za geologiju, getehniku, te uz ostalo, za mineralne sirovine i rudarstvo bio je pozvan od bivše HDZ-ove gradske uprave da procijeni vrijednost i kvalitetu mineralnih sirovina na području TEF-a. Današnji član SDP-ovog savjeta za zaštitu okoliša i bliski prijatelj bivše ministrice Mirele Holy sjeća se kako su se tada tek kovali planovi za sanacijom troske i opasnog otpada. U priču s troskom uključila se MLM grupa Sadika Čolića, dok se opasnim otpadom pozabavilo zadarsko Odlagalište sirovina. Obje priče završile su fijaskom. Rezultat je USKOK-ova istraga i još uvijek kontaminiran teren s obje vrste otpada. Unatoč tome, Mazija smatra kako trosku u ovom trenutku uprava TEF-a uopće ne bi smjela prodavati, jer joj prema Zakonu o rudarstvu, nedostaje potrebna koncesija i dozvola Vlade RH. Kaže da je troska vrijedan materijal, a ujedno i državno vlasništvo.
Vlada RH određuje cijenu troske
– Prodaja troske od strane proizvođača troske mora se obavljati isključivo prema Zakonu o rudarstvu. Znači, potrebna je koncesija od strane Ministarstva gospodarstva, te u ovom slučaju Vlada RH mora odrediti koje su najniže moguće cijene za pojedine rijetke elemente u sirovini, dok se za moguću sirovinu od koje se može proizvesti građevni materijal primjenjuje najniža tržna cijena – smatra Mazija.
Tumači kako se prema članku 4. tog zakona troska može smatrati rudnim blagom, što su prema zakonu, sve organske i neorganske mineralne sirovine koje se nalaze u čvrstom, tekućem ili plinovitom stanju te uz ostalo u – talioničkim troskama. Članak 5. istog zakona govori kako se mineralnim sirovinama smatraju i one za industrijsku preradbu poput, recimo, grafita i sumpora, ali i silikatne mineralne sirovine za industrijsku preradbu, koje bi sadržavala troska u TEF-u.
U razdoblju od 2008. do 2010. godine trosku je temeljito ispitivalo i analiziralo niz tvrtki i institucija, od Zavoda za javno zdravstvo Zagreba do IRB-a, a mineralošku analizu i određivanje štetnih sastojaka je obavio Prirodoslovno-matematički fakultet – Geološki zavod. Pojednostavljeno rečeno, SiMn troska pripada sintetskim mineralima.
Uludo bačen novac
Geolog Goran Mazija tvrdi da trosku nije obezvrijedio proces izvlačenja vrijednih kovina koji je MLM grupa provodila od 2007. do 2009. godine, pokušavajući dobiti što više čiste kovine. Dapače, smatra da je troska sad još kvalitetnija. Cijena bi joj, po nekim saznanjima, na tržištima Islanda, Austrije i Engleske mogla biti od 1.500 do 2.000 eura po toni, nikako 10 lipa. To znači da je 800 tisuća tona troske koliko je bilo u TEF-u na tržištu vrijedilo najmanje 1,2 milijarde eura. Od početnih 800 tisuća tona, preostalo je u TEF-u još oko 150 tisuća, pa je pozamašan novac, vjeruje Mazija, bačen. Dogradonačelnik Franko Vidović Mazijine tvrdnje smatra besmislenima, jer je trosku proizveo TEF, zbog čega ona može biti samo u vlasništvu Grada, a ne države. S tim se slaže i direktor TEF-a Krešimir Šakić, koji dodaje kako bi trosku rado prodao po puno većoj cijeni, no da uvjete diktira tržište.
– Prema posljednjem važećem ugovoru, nakon raskida poslovanja s MLM grupom, koja je imala koncesiju za njenu preradu i prodaju, TEF je vlasnik troske. Ako država želi preuzeti trosku, može je otkupiti od Grada i preprodati po kojoj god cijeni želi. Da možemo, sigurno bismo je sami preprodali po višoj cijeni, no ni pod ovim uvjetima ne uspijevamo naći kupca – rekao je Šakić.
Dodaje i da je prema sadašnjim uvjetima na tržištu, te zbog pogrešno procijenjene čistoće, 2 tisuće tona vrijedne kovine izvučene iz troske teško prodati prema punoj cijeni. Spustila se po toni na 490 eura, pa bi Grad Šibenik trebao na kraju zaraditi 5 ili 6 milijuna kuna. Šakić i Vidović ističu kako u završnoj fazi sanacije prostora TEF-a nema potrebe za odugovlačenjem postupka, jer je u interesu Grada Šibenika i građana da trosku napokon uklone s tog područja
