Kad dolaziš s mora, daju ti sigurnost, a kad ih gledaš s kopna, bude u tebi želju da otploviš daleko, daleko… Svjetionici ili lanterne vrijedni su kameni spomenici koji uzvišeno stoje okrunjeni pjenom mora i kamenim stijenama, a počesto su, utopljeni u krški morski krajolik, najljepša slika koju Dalmacija može ponuditi. I mi smo posjetili jedan takav, izgrađen 1871. godine na lijevoj strani kanala Sv. Ante, na Jadriji. Na tom mjestu već punih 141. godinu pomorcima kazuje kojim putem je najbolje ploviti.
MORE I CIGARETE
– Dite san mora i nema tih novaca zbog kojih bi napustija lanternu. Ona je moj život. Da mogu birati, opet bi izabra da bude ovako – život ljubavi, mora i, naravno, cigareta. To je sve što mi i danas u mirovini treba, ništa više – otvara nam dušu Slobodan Pašara (66), koji sa suprugom Ankicom (64) već gotovo četiri desetljeća živi na hrvatskim svjetionicima. Životni poziv može zahvaliti supruzi koja ga je kao mladića, bez njegovog znanja, zaposlila na vanjskom svjetioniku ‘Mulo’, na hridi nedaleko od Rogoznice.
– Bija san momak i samo pet dana nakon vjenčanja mora sam otputovati na posal u Francusku. Moja žena to nije mogla podnit i bez mog znanja prijavila me za posal svjetioničara. Kada je došlo rješenje da san dobija posal, osta san šokiran. Ali tribalo je trenutno djelovati, pa sam prista. Ipak je to bija jedini način da budemo zajedno – prisjeća se Slobodan Pašara. U početku je, tvrdi, mislio da će to biti samo privremeni posao, ali život je htio da bude drugačije.
– Prvih gotovo pet godina živili smo na hridi, na nadmorskoj visini od samo pet metara. Bija je toliko mali prostor za život da smo se jedva kretali. Samo kuća u kamenu i svjetionik. Bili su to najsuroviji, ali i najlipši dani u mom životu. Baš tada sam dobija dva sina, baš tada smo gladovali, smijali se i plakali – prisjeća se Slobodan.
Njegova supruga je bolesna. Nakon što je slomila koljeno, morala je dugo mirovati, a sada se uz pomoć hodalice ponovno polako kreće. Iako je u godinama koje joj nisu mile, njen suprug s puno pažnje i ljubavi se brine o njoj.
PLAKALA ZBOG PREMEŠTAJA
– Kad se sitin koliko smo bili mladi, ludi i zaljubljeni… auuuu. Nije nan tribalo mnogo. Na prvom svjetioniku živili smo s još tri obitelji i toliko smo se dobro slagali da san doslovno plakala kad je suprug dobija premještaj – dodala je Ankica. Otkrila je da niti jedan slijedeći svjetionik, a bili su na mnogim, poput korčulanskih Sestrica ili Murvice kod Vinišća, nije bio poput ‘Mula’.
– Imali smo mi tamo i havariju i to oveću. Prije nije bilo frižidera i svakih petnaest dana tribali smo ići u kupnju namirnica, brašna, šećera, graha, ulja… Ali baš taj 15. dan okrenilo je veliko nevrime. Sićan se ko danas, sivalo je na sve strane, nisi moga brodom isploviti, ali ni uploviti. Dani su prolazili, ali vrime se nije smirivalo, a dica su bila mala. Nakon 20 dana sve šta smo imali bilo je brašno i voda. Grozno! Srićon, ima Boga! Točno kad smo ostali bez svega došla je pomoć – prisjeća se Ankica.
Glad su, tvrde, supružnici mogli izdržati, ali nedostatak cigareta nisu, tako da su u kriznim trenucima motali čak piljevinu. A, što se radilo u slobodno vrijeme, pitamo ih. Zimi na moru zna biti gadno vjetrovito, bude jakog juga i hladne bure, započinju pomalo sjetno.
– Da mi nije bolesti i sad bi ja bila na moru, ništa to meni ne bi smetalo. Zvali su me ‘žena od kolone’, stalno mi je tunja bila u ruci – kroz smijeh će Ankica dok s nostalgijom gleda kroz prozor na tvrđavu Sv. Nikole.
– Uf, bili su to dani… Posebice san volila loviti zubatce krunaše, ali ni njih više danas nema. Nekako se sve prominilo – kazat će Ankica.
U to vrijeme Slobodan i njegovi kolege svjetioničari imali su pune ruke posla.
RADILI U TRI SMJENE
– Radili smo u tri smjene. Naravno, tada svjetionik nije radija na struju niti je bija automatiziran, odnosno kompjutoriziran kao danas. Tada su se kao rasvjetno gorivo koristili petrolej, acetilin i alkoholne pare. Imali smo dvi boce od po 60 litara i ručno smo pumpali zrak da se upali lanterna. Bili su tu i posebni grijači koji bi petrolej pretvarali u plin, a potom i u svjetlo. Noću nije bilo spavanja, uvik si mora biti spreman – otkriva Pašara. Danas je polovica tih svjetionika zatvorena, odnosno pretvorena u luksuzne ljetnikovce na Jadranu.
Pašara je posao svjetioničara na svom posljednjem svjetioniku na Jadriji napustio prije nekoliko godina, ali još uvijek živi na jadrijskoj lanterni i, kaže, tu namjerava ostati do svoje smrti.
– Pokušavali su nas preseliti, ali mi se ne damo. Nek’ rade apartmane negdje drugdje! Tu sam od 1975. godine. Neko bi reka – lipo ste se uvalili. Ja ću vam reći, kad sam doša, toliko sam puta iša pješke iz Šibenika na Jadriju, da se broja ne mogu sitit. Nije to ka danas da imate brod, autobus… – tvrdi Pašara.
Danas vrijeme provodi s unucima, tu i tamo ode u ribolov, i uživa u plodovima svog dugogodišnjeg rada.
Prvi svjetionik sagrađen 1810.
Prvi svjetionik na Jadranu izgrađen je kod Paga na otočiću Škardi 1810. godine, nakon njega sagrađen je 1810. kod otoka Paga, a potom na Lošinju i Savurdiji. Gradili su se duž prirodnih plovnih putova. ‘Pravi’ svjetionici na Jadranu počinju se graditi početkom 19. st., kad je Austrija zagospodarila istočnom obalom Jadrana. Što znače boje? Kad se ide s otvorenog mora, zeleno svijetlo treba biti s desne strane, a kad se plovi na otvoreno more zeleno svjetlo je s lijeve strane. Kad moreplovac ne zna gdje se nalazi, broji bljeskove svjetionika, pogleda u kartu na kojoj piše karakteristika svjetionika te po broju svjetala zna na kojoj je poziciji. Svjetionik na Jadriji oduvijek je bio i još uvijek jest važna lanterna, jer se nalazi na jednoj od najosjetljivijih morskih prolaza na Jadranu.
