Iako rođeni Mostarac, Dženana Rahimića možemo smatrati Šibenčaninom. Još tamo od kraja 1994. godine, kada je iz Zrinskog kao dvadesetogodišnjak došao u Krešimirov grad, karijera ovog ‘dobroćudnog diva’ neprestano se ispreplitala s klubom s Baldekina, svako malo mu se vraćao. Tu se oženio, tu mu se rodila kćer, tu mu je dom. I zato, treba li nekog čuditi što je Dženan, desetak godina nakon što je zadnji put viđen u narančastom dresu, ponovo na pragu povratka u omiljeni klub? Da, Rahimić je vrlo blizu tome da sljedeće sezone povede narančaste trupe u ostvarenje svetog cilja – povratka Šibenika u prvu ligu. On je već tu, na Baldekinu, samostalno trenira, održava formu, pa smo se i našli s njim nakon što je odradio svoju redovitu turu u teretani.
I SA 37 NA LEĐIMA OSJEĆAM SE ODLIČNO
Koliko je izgledno da vas i po četvrti put vidimo u narančastom dresu, bilo je, logično, naše prvo pitanje.
– Želja postoji s obje strane, to nije upitno. Međutim, dali smo si malo vremena, jer ono što me zanima jest kakva će biti momčad, jer ne vidim svrhe da dovedu samo mene i to je to, ne zanima me životarenje u drugoj ligi. Čuo sam da postoje naznake da se uz pomoć stranih ulagača koji su ušli u klub složi respektabilna momčad. U tom slučaju dogovorit ćemo se za pet minuta.
– Pretpostavljamo da ste upoznati s tim da su se protekle sezone na Baldekin vratili neki iskusni igrači, s kojima ste već dijelili svlačionicu. Ostanak većine njih i sljedeće sezone vjerojatno bi vam olakšao odluku?
– Sigurno, upravo o tome sam i govorio. Bilo bi sjajno da ostanu Vukičević, Sandrić i još par iskusnijih igrača, dok je za Drezgu i Petkovića nerealno očekivati da i sljedeće sezone igraju u Šibeniku. Dakle, dovede li se uz njih još neko pojačanje sa strane bila bi to momčad kojoj bi se rado pridružio, pri čemu ne smijemo zanemariti ni domaće, mlade snage. Već prošle sezone napravljen je solidan rezultat i mislim da je sada idealan trenutak da se uz pomoć nas par iskusnijih Šibenik vrati u prvu ligu.
– Dakle i sa 37 godina ‘na leđima’ imate još puno motiva i želja za dokazivanjem?
– Nisam još za baciti (smijeh). Osjećam se odlično, u ranim tridesetima sam imao više bolova nego sada. Gledajte, kada su me zvali iz kluba rekao sam da želim igrati, ako treba 40, onda 40 minuta, ako treba pet, onda pet, ali da želim biti u punom trenažnom pogonu, a ne doći tek tako, kao ‘ispomoć’, da tu i tamo treniram i odrađujem utakmice. Ponavljam, osjećam se odlično, imam volje, guštam u košarci. Bitno je da ne stanem, da se ne zapustim, da treniram i spreman uđem u sezonu. A kada sezona jednom počne, onda je sve lakše, sve postane jedan automatizam. Mislim da stvarno mogu pomoći, pogotovo, ne želeći nikog podcjenjivati, u drugoj ligi.
– Mogli smo vas nazvati naturaliziranim Šibenčaninom, da je ovo zapravo vaš grad?
– Istina, ovdje sam praktički domaći, tu sam već skoro 20 godina, tu sam osnovao obitelj, tu mi se rodila kćer. Za ovaj grad i klub sam se vezao još 1994. kada sam prvi put došao iz Mostara, na Baldekinu je počeo moj, mogao bih kazati, pravi profesionalni put, i ne bih imao ništa protiv da tu i završim karijeru.
PTICA SELICA
– Prava ste ptica selica, osim u nekoliko hrvatskih i bih klubova igrali ste u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Belgiji, Turskoj, Izrelu, Sloveniji. Gdje vam je u igračkom smislu bilo najbolje?
– Rekao bih u Olimpiji s kojom sam dvije sezone igrao u Euroligi, a u tom sam elitnom natjecanju igrao i s Pau Orthezom. Također, i moj prvi angažman u Bosni, u mom prvom angažmanu, bilo je uspješno, igrali smo Jadransku ligu, ušli među 16 u Uleb Cupu. Ma, svugdje je bilo lijepih trenutaka, iz svih tih klubova i gradova nosim uglavnom lijepa sjećanja. Ono što je zanimljivo jest da nigdje nisam dobio otkaz, nego bih odlazio zbog boljih ponuda.
– Kako je tvoja obitelj podnosila to stalno seljakanje?
– Svakako da nije lako. U početku su me supruga i kćer pratili, pa je primjerice, mala prvi razred išla u Francusku, drugi u Ljubljani, pa treći opet u Francusku. Kada je u Šibeniku upisala četvrti razred rekao sam – dosta, vi ostajete ovdje, a ja gdje me karijera odvede. Tu sam prvu godinu bez njih otišao sam u Tursku, i stvarno su mi jako nedostajali.
– Gdje vam je privatno bilo najljepše živjeti, izuzmemo li sportsku stranu?
– Svakako u Ljubljani. Grad je stvarno prekrasan, imali smo dobro društvo, išlo smo na kave, izlazili navečer, stvarno smo uživali. Lijepo nam je bilo i u Sarajevu i Zagrebu, dok ‘vani’ vlada ‘surovi profesionalizam’, nema toliko druženja među igračima. Osim ako se u klubu ne bi našlo par nas s ovih prostora.
