Dok šibenska gospodarska scena poznaje i bolje dane (više se ustanova zatvara, negoli ih se otvara), kad je kultura u pitanju, Šibenčani mogu biti zadovoljni. Posebno to vrijedi u trenutku kad se očekuje skori dovršetak projekta prenamjene bivšeg vojnog objekta u Mandalini u restauratorsku radionicu za pokretne spomenike s arhitektonskim ateljeom. Projekt vrijedan oko 6.500.000 kuna provodi Hrvatski restauratorski zavod, a radionica bi trebala otvoriti svoja vrata prije početka nove godine.
– Građevinska adaptacija objekta u Mandalini je u završnoj fazi, te očekujemo da će do kraja 2012. godine objekt biti u potpunosti završen – rekao je ravnatelj HRZ-a, Mario Braun o projektu koji je započeo još 2006. godine, a čiji je obujam radova ovisio o iznosu odobrenih sredstava. Sredinom idućeg mjeseca očekuje se tehnički prijem objekta, nakon čega bi radionica trebala biti stavljena u funkciju.
UVJETOVANO GOSPODARSTVENOM RAČUNICOM
Prema najavama, dormitorij bi prvi trebao biti stavljen u funkciju, a u njemu će boraviti ekipa iz Odsjeka za kamenu plastiku Restauratorskog odjela iz Splita. Što se, pak, tiče daljnjeg zapošljavanje ili restauratorske radionice u kontekstu otvaranja novih radnih mjesta – vijesti nisu osobito optimistične. Kao i bilo gdje drugdje, i ovdje je sve uvjetovano gospodarskom računicom.
– Ekonomska situacija i ograničenja u zapošljavanju u ovom nam trenutku ne dozvoljavaju formiranje radionice s definiranim brojem ljudi, sa stalno zaposlenima, odnosno s definiranom funkcijom radionice. Zasad je jedino moguće da se, ovisno o osiguranim sredstvima i prihvaćenim programima, zapošljavaju restauratori na određeno vrijeme ili po projektima – objašnjava Braun, izražavajući nadu se da će u budućnosti slika mandalinske radionice biti posve drugačija od trenutačne. Zbog izostanka izdašnije financijske injekcije, za šibenski Restauratorski odjel nabavlja se tek najnužnija oprema i to za zajedničke vrste restauratorskih poslova.
– Relativno manji prostor radionice, od oko 500 četvornih metara u ‘nadzemnom’ dijelu i oko 200 kvadrata u ‘suterenskom’ dijelu, u praksi ograničava rad na samo jednu vrstu predmeta, recimo, polikromnu skulpturu, koja je u šibenskom arealu dosta brojna i ugrožena, ili na tekstil. Smatramo da u Šibeniku treba formirati veću radionicu za jednu vrstu predmeta – napominje ravnatelj, uz naputak da veličina prostora kojim raspolažu diktira radne uvjete, odnosno broj zaposlenih. U ovom trenutku mjesta u radionici ima za desetak restauratora i prateću opremu, a broj restauratora, pak, ovisi o broju raspoložive kvalificirane radne snage u zadanoj regiji.
USKA SPECIJALIZACIJA ZAPOSLENIH
Zaposlenici restauratorske radionice za pokretne spomenike s arhitektonskim ateljeom brinut će o spomenicima izrađenim od raznih materijala, zbog čega i njihova restauracija, odnosno konzervacija, iziskuje specijalizaciju pojedinca zaposlenog u struci.
– Recimo, slično kao u medicini. Nije dovoljno da se zna da je umjetnina samo slika jer je zahvat različit ako se radi o slici na platnu ili dasci od onoga na, recimo, metalu. Isto tako, umjetnine od papira, tekstila, kože, zatim namještaj, kost ili slonovača, polikromna skulptura, odnosno oltari imaju posve različite restauratorske tretmane – pojašnjava Braun. Provedba evidencije stanja pokretnih spomenika u Šibensko – kninskoj županiji planirana je za iduću godinu, za kada se najavljuje i intenzivan rad na istima. Sve to provodit će se u suradnji s konzervatorima Ministarstva kulture, a posao će provoditi dr. Zoraida Demori – Stančić iza Restauratorskog odjela u Splitu koja, skreće nam Braun pozornost, već sad zajedno sa šibenskim konzervatorima ima uvid u stanje ugroženosti kulturnih dobara na području Dalmacije.
Restauratori i konzervatori zajedno u akciji
Otvaranje restauratorske radionice za pokretne spomenike i arhitektonskim ateljeom neće imati osobito mnogo dodirnih točaka s Konzervatorskim odjelom u Šibeniku, no Marko Mendžušić, ravnatelj istog, pozdravlja dolazak kolega u Mandalinu.
– Mi smo bili prvi koji su se zalagali kod Grada Šibenika, kad se počelo govoriti o tome, da im se pronađe adekvatni prostor – priznaje Mendžušić, te objašnjava kako s novopridošlim djelatnicima u kulturi neće imati puno kontakta, osim u prilikama kada restauratori traže konzultacije, trebaju dozvole za rad ili pomoć prilikom određivanja prioriteta.
– Dobra konzervatorska – restauratorska djelatnost kulturna dobra pokazuje kao ‘stare’, ali dobro održavane objekte ili predmete čime se zadržava njihova autentičnost i slojevitost kao ključno spomeničko svojstvo. Ako vam kulturno dobro nakon zahvata izgleda kao novo, to nije baš uobičajeno i vjerojatno zahvat nije dobro obavljen – upućuje nas ravnatelj Hrvatskog restauratorskog zavoda, Mario Braun.
