CRKVA SVETOGA JULIJANA- KATOLIČKA: Stradala u savezničkom bombardiranju 1944. godine, nikada nije obnovljena

Crkva sv. Julijana nalazi se središtu staroga grada uz današnju županijsku zgradu i bivše kino „Šibenik“. Stradala u savezničkom bombardiranju 1944. godine, nikada nije obnovljena, 70 godina pre­puštena je zubu vremena. Vlasništvo je Katoličke Crkve, a njom su se, osim nje, služile grčka pravoslavna i starokatolička Crkva, jedno vrijeme jedni i drugi (utrakvistički), od 1966. svojata je srpska pra­voslavna Crkva.

O tome je pisao poznati šibenski povjesničar don Krsto Stošić, a u ovom broju „Mihovila“ današnji uvaženi povjesničar, prof. dr. Paš­ko Bubalo.

Po službenoj statistici od god. 1862. u Šibeniku je bilo 339 pravoslavnih pre­ma 5.950 katolika. U godini 1929. bilo je 997 pravoslav­nih prema 13.820 katolika Hrvata i 180 Talijana.

Don Krsto Stošić, najbolji poznava­telj crkvene povi­jesti grada Šibenika, piše da je najstariji spomen crkve sv. Julijana, odnosno oltara sv. Mihovila, pronašao u oporu­ci Ivana Ježevića, pok. Ra­doša iz Šibenika, napisanoj 14. siječnja 1371. „ za bana Dalmacije i Hrvatske Šimuna Mauricija i šibenskih sudaca Bogdana Petra i Ivana Miho­vila Naplavića“. On je ostavio dio svojih pokretnih i nepo­kretnih dobara oltaru sv. Miho­vila uz dužnost da se nabavi srebreni kalež i križ. Jedan dio svojih dobara ostavlja za mise na Sv. Mihovila i Sv. Julijana na njihovim oltarima. Još na­redi da se neka dobra prodaju i novac razdijeli siromasima. Žena zakladatelja zvala se je Daria. ( Notarski arhiv suda, sv. 3. II g. list 4. Mik.arhiđakon u god. 1419. i Krsto Stošić, Crkva sv.Julijana katolička – rukopis u Muzeju grada Šibe­nika, str. 1).

Od g. 1486. u „ crkvi sv. Niko­le i Julijana“ postoji bratovšti­na mornara nazivom Sv. Ni­kola, koja je imala svoj oltar ili bar sliku koja se na njega stavljala. Ne zna se da li se bratovština stalno sastajala u ovoj crkvi. Godine 1709. bra­tovština je zabranila Grcima, a u prosincu pak dozvolila da grade svoj zvonik na njihovom zidu.

Prema odredbi mletačkog Se­nata 17. ožujka 1569. morao je katolički biskup Savorgnan ustupiti crkvu sv. Julijana Grci­ma, koji su tada u njoj počeli vršiti službu.( Nikodim Milaš, Pravoslavna Dalmacija 1901., str. 245). Gornji dio crkve je tada nadograđen i njime su se služili katolici, a na donjem dijelu pravoslavni Grci, gdje su štovali Uznesenje Gospi­no. Katolički oltar navodi se g. 1591., a posvećen je sv. Mihovilu, zaštitniku Šibenika. Izgleda da je taj oltar podigao književnik, kanonik i bosanski biskup Ivan Tomko Mrnavić g. 1632. Radi se o novom olta­ru, zajedničkom pravoslavnim Grcima i katolicima. Zna se da je godine 1820. katolički oltar bio od drveta, s jednom sli­kom sv. Julijana, sv. Mihovila i Gospe. Možda je današnja slika sv. Mihovila u crkvenom muzeju sv. Barbare nekad bila u Sv. Julijanu?

Svakako su katolici obavlja­li službu Božju na oltaru sv. Mihovila do 29. ožujka 1807. (K.Stošić, nav. dj., str. 2). Din­ko Zavorović kaže ( Trattato sopra le cose di Sebenico) da je beneficij sv. Mihovila ustanovila obitelj De Sarace­nis. Kao utemeljitelji navode se obitelj Draganići i njihovi nasljednici, te obitelj Linjičić. God. 1591. patron je Jakov Li­njičić, a god.1720. patroni su bili Šižgorići, Divinići, Dragani­ći i Mišići. Beneficij je ustanov­ljen g. 1496., ali je postojao i prije.

DIO CRKVE SV. JULIJANA USTUPLJEN PRAVOSLAV­NIM GRCIMA

Odakle Grci pravoslavci u Ši­beniku? Za mletačke vlasti u Šibeniku je bilo pravoslavnih Bugara i Grka, koji su se ba­vili trgovinom. I danas se čuje za „ bugarsku ulicu“ kaže don Krsto Stošić. To je početak uli­ce kralja Tomislava ( Kalelar­ga, od tal. cale larga – široka ulica), i dalje gdje su bili bu­garski dućani. Bavili su se tr­govinom obuće, rukotvorina i cvijeća. Tako isto i Grci kojih je bilo 15 obitelji u Šibeniku (K. Stošić, Pravoslavni i njihove crkve – rukopis u Muzeju gra­da Šibenika str. 5-6). Oni su zahtijevali od mletačkih vlasti crkvenu službu na grčkom je­ziku, te su im mletačke vlasti udovoljile dajući im dio crkve sv. Julijana u Šibeniku, kako je prije navedeno. Tako crkva sv. Julijana postaje utrakvi­stička po obredu (od latinske riječi utraque – jedan i drugi, obadva, svaki od obojice). To znači da je obred bio ka­tolički (zapadni) i bizantinski (istočni). Potreba za grčkim obrednim jezikom pojačala se nakon dolaska grčkih vojnika u mletačkoj službi stratiota (laki konjanici), poslije mletač­ko-turskih ratova (Ciparski rat, Kandijski (Kreta) rat i Morejski (Peloponez) rat ), za mletačke posjede u istočnom Sredoze­mlju. Inače, u tim mletačkim posjedima bilo je, i danas ima 1% rimokatoličkog grčkog stanovništva (Cipar, Rodos, Kreta, Atika, Peloponez), što iznosi 100.000 na 10 milijuna Grka. Grčke obiteljske općine u Dalmaciji su bile u Zadru, Šibeniku i na Hvaru.

Za vrijeme Kandijskog (1645.– 1669.) i Morejskog (1684.- 1699.) rata u zaleđe Zadra i Šibenika doseljava se novo stanovništvo, Morlaci (Vlasi). Tako ih nazivaju mletački izvo­ri od talijanskog Morlachi (Crni Vlasi ). To stanovništvo je pra­voslavne, ali i katoličke vjere. Proširenje mletačke države i vlasti završeno je 1717./1718. godine. Pojam vlah je tada i socijana kategorija, a ozna­čava ljude koji se bave sto­čarstvom. Prema tome vlah je stočar. Pravoslavni stanovnici iz zaleđa pomalo ulaze i u ši­benska predgrađa. Najveća koncentracija novopridošlog stanovništva je u šibenskom Varošu. Etnički se razliku­ju od Srba! Srednjovjekovni Dušanov zakonik zabranjuje sklapanje bračnih veza izme­đu Srba i Vlaha, što znači da razlikuje ova dva etnosa. Srbe i Vlahe povezuje pravoslavlje što će biti presudno za naci­onalnu pripadnost tih pravo­slavnih doseljenika, koji se u 19. st. opredjeljuju kao pripad­nici srpskog naroda. Po mi­šljenju i zapisu povjesničara franjevca Stjepana Zlatovića, u Dalmaciji njegova vremena bilo je nepoznato ime Srba, „dok Srpski magazin (časopis) i Vukove knjige ne razdjeliše po vjeri narod. Mi pohadja­smo sa kršćanskim pitomci­ma (pravoslavni pitomci – op. P. B.) škole do god. 1840., ali nikad ne čusmo, da se je koji tako nazivao….“ Pod utje­cajem srpskih prosvjetitelja, Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića, te djelovanjem  Srpske pravoslavne crkve, Srbi počeše svojatati hrvatsku zemlju i narod „proglašavajući Dalmaciju srpskim primorjem“ (Stjepan Zlatović, Franovci Države Presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Za­greb 1888, str. 99.). U takvom ozračju rođen je duh srpskog imperijalizma koji je svoj po­litički program dobio u Gara­šaninovom „Načertaniju“ iz 1844., temeljnom aktu svih kasnijih velikosrpskih poseza­nja za tuđim teritorijima.

Međutim crkva sv. Julijana bila je dodijeljena Grcima istočnog bizantinskog obreda i grčkog jezika, a ne pravoslavnim do­seljenicima koji su rabili u bo­goslužju slavjanoserbski jezik. U studenom 1797. među nji­ma je nastala ozbiljna svađa i sukob. Pri crkvenom obredu 8 Grka odgovaralo je svećeniku grčki mjesto slavosrpski. U ko­lovozu 1798. Grci su tražili da sagrade svoju posebnu crkvu. Austrijska vlada (Dalmacija je 1797. došla pod austrijsku vlast) šalje u Šibenik genera­la Zelića da pomiri sukoblje­ne strane, ali bez uspjeha. Godine 1798. bilo je u gradu Šibeniku ukupno 275 pravo­slavnih (Bulettino, Spalato 1886 i Krsto Stošić, Pravo­slavni i njihove crkve – ruko­pis u Muzeju grada Šibenika, str. 6). Po službenoj statistici od god. 1862. u Šibeniku je bilo 339 pravoslavnih prema 5.950 katolika. U godini 1929. bilo je 997 pravoslavnih pre­ma 13.820 katolika Hrvata i 180 Talijana (don K.Stošić, Pravoslvni i njihove crkve, str. 6). Dakle, crkva sv.Julijana s posebnim oltarom dodijeljena je pravoslavnim Grcima. Sve­ćenik je liturgiju govorio na  grčkom jeziku za malobrojne šibenske grčke obitelji i veći­nom vojnike grčkog obreda, koji su u velikom broju dolazi­li na rimokatoličke procesije. Crkva sv. Julijana bila je pod biskupovom jurisdikcijom. Na početku 17. st. šibenski bi­skup je Vinko Arrigoni, domi­nikanac iz Brescie. Grčki sve­ćenik (parok) koji se brine za vjernike istočnog obreda ne pokorava se biskupu. On je direktno povezan s filadelfij­skim nadbiskupom, koji stolu­je u Veneciji, a bio je egzarh carigradskog patrijarha za kršćane bizantinskog obre­da u Dalmaciji. On je bio za stvaranje crkvene unije s ka­toličkom crkvom. Međutim za šibenskog biskupa Natalisa Carideira (1654. – 1679.) u iz­vještaju Svetoj Stolici stoji da je u kontaktima s filadelfijskim nadbiskupom ishodio pismeni pristanak da može vizitirati i crkvu i svećenikov (parokov) dom. „Obavio sam vizitaci­ju i mislim da ubuduće ne će glede toga biti poteškoća“ ( Andrija Lukinović, Sedam sto­ljeća šibenske biskupije u iz­vještajima ad limina u 17. i 18. st. Šibenik, 2001. usporedi str. 260, 261, 267).

Venecija kao pomorska i tr­govačka država čiji su se posjedi protezali do istočnog Sredozemlja, vodila je tole­rantnu vjersku politiku pre­ma pravoslavcima Grcima, pripadnicima istočnog obre­da, protestantima i židovima, vjernicima, vodeći računa pr­venstveno o državnim inte­resima (ragion di stato). Zato su u spomenutoj crkvi sv. Ju­lijana prepustili jednu kapeli­cu (pobočni oltar) Grcima, uz suglasnost gradskog senata, kneza i potvrdom mletačkog dužda (A. Lukinović, nav. dj., str.275.) Prema tome, crkva je dodijeljena Grcima koji imaju svoga zasebnog poglavara u Veneciji, a ne pravoslavnim Srbima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kao posebnoj nacional­noj crkvi kojom je upravljao patrijarh u Peći. Dakle, radi se o posebnim pravnim subjek­tima, odnosno titularima po­sebne pravne osobnosti.

Pod utjecajem srpskih pro­svjetitelja Dositeja Obrado­vića i Vuka Karadžića, te djelovanjem Srpske pravo­slavne crkve, Srbi počeše svojatati hrvatsku zemlju i narod „ proglašavajući Dal­maciju srpskim primorjem“

VJERSKE PRILIKE U

MLETAČKOJ DALMACIJI I BOKI KOTORSKOJ

Pred mletačku državu (Re­publiku Veneciju) postavio se problem doseljenih pravoslav­nih Morlaka. Sve do 18. st. pravoslavni žitelji pokrajine bili su vezani uz katoličku vjeru i izravno u nadležnosti rimoka­toličkih crkvenih dostojnika, dakako, zadržavajući istočni obred. Do tog vremena slušali su službu Božju u rimokatolič­kim crkvama, ondje gdje nisu imali svojih. Samo je u nekim crkvama održavano bogos­lužje za obje vjeroispovijesti (utrakvističke crkve). Novo­pridošli Grci poslije Ciparskog rata okupljali su se oko crkve sv. Ilije u Zadru, sv. Julijana u Šibeniku i sv. Venerande u Hvaru. Crkve su im dali na privremenu uporabu katolički biskupi. Ti vjernici su dolazili u katoličke crkve na misu, a sakramente su primali samo od svojih svećenika. Katolički svećenik je imao pravo vodi­ti sprovode i vjernika bizant­skog obreda. Grci su običo prelazili na katoličanstvo pri­godom sklapanja braka, tako da im se broj stalno sma­njivao (M.Bogović, Sedam stoljeća šibenske biskupije, Pravoslavlje u šibenskoj bi­skupiji do pada Venecije, str. 781-782). Filadelfijski arhie­piskop, čije sjedište je bilo u Veneciji, smatrao se vjerskim i crkvenim poglavarom pravo­slavnih žitelja čitave Mletač­ke Republike, pa i Dalmacije. Mletačke vlasti nisu dopuštale uspostavu pravoslavne epi­skopije u Dalmaciji. Slične vjerske prilike bile su i u Boki Kotorskoj. Tako je generalni providur P. Valier, terminaci­jom iz 1689. godine, odredio da se pravoslavni svećenici u ovom dijelu mletačke države poučavaju i produbljuju vjerski kršćanski nauk kod katoličkog kanonika Luke Bolice. Nared­ba je potvrđena 1735., da su pravoslavni svećenici zavisni od rimokatoličkog biskupa, a od 1750. godine su ispitivani u biskupskoj kuriji (Miloš Milo­šević, Boka Kotorska za vrije­me mletačke vladavine 1412. – 1797., Knjižnica Filozofskog fakulteta Zadar – strojopis, str. 388). Naime ranije je duhov­nu jurisdikciju nad pravoslav­cima imao pećki patrijarh. No, kako je Arsenije III. Crnojević s 30.000 Srba s Kosova pre­šao u Vojvodinu (južna Ugar­ska-Austrija) cetinjski mitro­polit je uspio dobiti duhovnu jurisdikciju nad bokokotorskim krajevima dobivenim u ratu 1714.–1718. godine. Dakle Srbi s Kosova preselili su se uglavnom u današnju Vojvo­dinu, gdje dobivaju najplod­niju zemlju u Europi, plodniju od ukrajinskog černozema. Napuštaju Kosovo i Metohiju (stara Srbija), gdje se nala­ze njihove najveće duhovne svetinje i vrijednosti, mana­stiri Gračanica, Veliki Dečani, crkva i manastir Bogorodice Ljeviške u Prizrenu te Pećka patrijaršija. Prije Beogradskog mira 1379. ponovno slijedi se­oba Srba pod vodstvom patri­jarha Arsenija IV. Šakabente, ali ovaj put s područja uže Sr­bije u Vojvodinu. Dakle, seo­be autohtonih Srba kreću se u smjeru sjevera.

U smjeru zapada sele se kao pomoćne turske trupe Vlasi prema Slavoniji i Bosni, a pre­ma Dalmaciji Vlasi, koje mle­tački izvori nazivaju Morlachi. Među njima je bilo i Srba, ali

vrlo mali broj. Dolaskom Mor­laka katolička crkva se nastoji približiti pravoslavnoj i izvršiti sjedinjenje crkava.

Firentinski koncil 1439. po­štovao je cjelovitost istočnog obreda, primat katoličke crkve i dogmu Filioque, ali je izosta­nak vojne pomoći Bizantu u ratu protiv Turaka i popušta­nje zapadnoj crkvi derogiralo zaključke ovog sabora. (Au­gust Franzen, Pregled povi­jesti crkve, KS, Zagreb 1993, str. 201). Tridentinski koncil (1545.-1563.) prihvatio je i osnažio odluke Firentinskog koncila. Katoličke inicijative na području Boke, gdje je do­dir dviju kršćanskih crkava bio od ranije jak nisu prestale. U Dalmaciji se ovaj problem po­sebno pojavljuje kada su na­kon Kandijskog i Morejskog rata na prazne prostore došli pravoslavni Morlaci.

Osnivanjem Kongregacije za širenje vjere 1622. godine po­činju sustavne i čvrste akci­je da pravoslavni u području Boke prihvate zapadnu juri­sdikciju uz istočni obred. No, neki katolički misionari usmje­ravaju svoje akcije u Boku na direktno prelaženje na zapad­ni obred, smatrajući jedino to „uspjehom„ ( M. Miloše­vić, nav. dj. str.573). No ipak je prevladalo mišljenje da se istočni obred treba sačuvati, jer je obred u zapadnoj crkvi pluralan i sporedan. Logično je da je katolička crkva područje Dalmacije i Boke od davnine smatrala svojim područjem i s tim u svezi tražila svoju juris­dikciju uz poštivanje istočnog obreda. No mletačka država se našla pred ozbiljnim pro­blemom. Morlaci koji su došli na mletački prostor bili su pri­padnici Srpske pravoslavne crkve, čiji je poglavar (pećki patrijarh) bio turski podanik i pravi turski dostojanstvenik tj. dostojanstvenik i uglednik mletačkog neprijatelja. 1557. obnovljena je Pećka patrijar­šija i tako su Srbi stekli crkve­nu autonomiju u Osmanskom carstvu. No crkveni poglavar bio je ujedno etnarh, tj. narod­ni poglavar i državni dostojan­stvenik. Vjernici su tako, jer su pripadali SPC, postali Srbi po vjeri, a kasnije i Srbi po narodnosti. Kako je SPC bila dio Osmanskog carstva, ona je tursku granicu prema mle­tačkoj Dalmaciji i Boki sma­trala granicom Srpske pravo­slavne crkve prema Zapadu. Kad se granica prema Turskoj pomakla u korist Mletačke Republike, patrijarsi su to po­dručje i dalje smatrali svojim. No, Venecija nije priznavala jurisdikciju pećkog patrijarha u Dalmaciji i pravoslavne je vjernike podložila jurisdikci­ji filadelfijskog arhiepiskopa u Veneciji. Pećki patrijarh je preko dabro-bosanskog epi­skopa utjecao na pravoslavno svećenstvo i vjernike da osta­nu u pravoslavnoj vjeri i da ne prihvate zapadnu jurisdikciju. Jedini izuzetak je slučaj epi­skopa Epifanija Stefanovića

( 1648.) koji je bježeći pred Turcima, došao s kaluđerima manastira Aranđelovac ( Krka ) i priznao ne samo mletačku državu nego i Rimsku crkvu (Mile Bogović, Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za mletačke vladavine, KS, Za­greb, 1982, str.74).

Morlaci su trebali pokazati odanost novom gospodaru, a neprijateljstvo prema Turskoj s kojom je Venecija nepresta­no ratovala (Ciparski, Kandij­ski, Morejski rat). Ratovima za oslobođenje od turske vlasti povećao se broj pravoslava­ca (grkoistočnjaka). I prije tih ratova postojale su u Zadru, Hvaru, ali i u Šibeniku grupe stratiota (lako naoružani ko­njanici) vojnika Grka. Njih su Mlečani nastanili u gradovima nakon gubitaka na Istoku. Ti su grkoistočnjaci pomalo ne­stajali jer su se ženili sa rimo­katolicima, tako da su 1645. god. bile u Šibeniku samo dvi­je do tri obitelji. ( Josip Soldo, Kratka povijest Šibenske bi­skupije, 1997, str. 56).

Mletačka vlada je nastojala uspostaviti ne samo političko već i i vjersko jedinstvo, koje je trebalo biti potpora političkom. Zato je mletačka svjetovna vlast podupirala crkvenu da uspostavi crkveno jedinstvo. Filadelfijski arhiepiskop, Grk Melecije Tipaldi prihvatio je želju mletačke civilne vlasti da pokuša crkvenu uniju provesti i u Dalmaciji. Za to mu je naj­pogodnija osoba bio Nikodim Busović koji je službovao u crkvi sv. Julijana u Šibeniku. To je bila katolička crkva do­dijeljena ranije vojnicima Grci­ma i maloj pravoslavnoj grčkoj trgovačkoj skupini u Šibeniku, slično crkvi sv. Ilije u Zadru. Busović je prihvatio „ papu glavom i starješinom u cijeloj Crkvi“, to se zbilo 1693. (M. Bogović, n. dj. str. 41). Buso­vićeva pastoralna djelatnost obuhvaćala je Morlake bizan­tinskog obreda na području koje je Venecija stekla u rato­vima Kandijskom i Morejskom, tj. na zadarskom, kninskom i sinjskom okružju (M.Bogović, n. dj. str. 43). No, pravoslavni manastiri Krka i Krupa protivili su se uniji, u čemu su i uspjeli. Busović je došao u sukob s Ti­paldijem koji mu je osporavao jurisdikciju nad pravoslavnim Grcima, a katolički biskupi ju­risdikciju nad vjernicima kato­licima bizantinskog obreda.

Podržavao ga je generalni pro­vidur Alois Mocenigo, dok je generalni providur Justin Riva ( 1705.-1708.) stao na stranu latinskih biskupa u Dalmaciji. Tako se Busović, ostavši bez podrške civilne vlasti povu­kao u jedan od manastira na gori Atosu, a umro je u ma­nastiru Krka, što znači da je pred kraj života odbacio uni­ju i vratio se pravoslavlju (M. Bogović, n. dj., str. 51). Poslije Busovića unija je napuštena, a pravoslavni kler, unatoč na­stojanju da u okviru Dalmaci­je ostvari vjersku autonomiju, do pada Venecije (1797.) nije uspio. U tome je bila presud­na uloga katoličke hijerarhi­je, a osobito dvaju zadarskih nadbiskupa: Vinka Zmajevića (1703.–1745.) i Mate Kara­mana (1745. – 1770.), ali i mletačke vlasti koja se boja­la stranog utjecaja, a osobito ruskog, posebno na području Boke kotorske (M. Bogović, n. dj., str. 52-53).

Odnosi između pravoslavnog klera i katoličkih biskupa bili su napeti, osobito prigodom pastoralnih vizitacija.

Narod je, nagovoren od pra­voslavnog svećenstva silom spriječio ninskog biskupa Iva­na Andriju Balbija da izvrši vizitaciju. Obrativši se civilnoj mletačkoj vlasti nije naišao na razumijevanje. Naime, ci­vilna vlast je željela mir na granici prema Turskoj, te nije ulazila u dogmatske sporove i razlike. Otpor vizitaciji je po­novljen 1734. No ipak je ge­neralni providur Zorzi Grimani potvrdio (1735.) pravo vizita­cije katoličkih biskupa nad cr­kvama bizantinskog obreda. I Senat je odbio udovoljiti molbi pravoslavaca, tako da do kraja mletačke vlasti nije imenovan episkop bizantskog obreda.

Kralj Aleksandar je zamislio Starokatoličku crkvu kao pogodan model za prelaz i prevođenje Hrvata na pra­voslavlje, a time gubitak vje­kovne orjentacije na Zapad, katolicizam te gubitak nacio­nalnog identiteta.

ZADNJA STOLJEĆA CRKVE SV. JULIJANA

Samostalna pravoslavna eparhija za Dalmaciju s Bo­kom kotorskom i Istrom usta­novljena je 19. studenoga 1808. za francuske vlasti, a sjedište episkopa je bilo u Ši­beniku. U tu svrhu ustupljen je samostan i katolička baro­kna crkva sv. Spasa u sredi­štu Šibenika. Prvi episkop je bio Benedikt Kraljević, imeno­van dalmatinskim episkopom. Zbog djelovanja na unijačenju (sjedinjenju crkava) na njega je 1821. iskušan atentat u Ši­beniku. (K. Stošić, Galerija uglednih Šibenčana, Šibenik, 1936 i Sedam stoljeća šiben­ske biskupije, Vicko Kapeta­nović, Šibenska crkva u vrtlo­gu političkih prevrata … , str. 368). No, vratimo se crkvi sv. Julijana u Šibeniku u 18.,19. I 20. stoljeću. Šibenska je općina uspostavila svoje sta­ro pravo i izdala nadarbeni­ka (31. svibnja 1671.), Petra Vrančića za oltar sv. Mihovila u crkvi sv. Julijana. Kroz 18. st. beneficijenti su Petar Mišić, Lovro Mišić Balić, a god. 1746. Ivan Miagostović, te Toma Ši­žgorić, kanonik do svoje smrti, 1775., kad je preuzeo nadarje Ivan Kr. Šimunović.

Od 1807. oltar sv. Julijana i Mihovila ima desetak zemalja i kućicu. Dužnost je benefici­jenta bila da govori 16 misa i jednu pjevanu te da uzdrži ol­tar i kandelu.

Zemlju je od godine 1887. dr­žao Mate Baranović pok. Ive, rečeni Ivina, koji je za nju pla­ćao 40 kruna, a njegovi sinovi od 1897. do 1904. plaćali su 60 kruna (K. Stošić, n. dj. str. 4). U 20. st. u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nastala je Starokatolička crkva s vjer­nicima starokatolicima. Njen crkveni poglavar bio je Marko Kalođera, nekad kanonik ka­toličke Splitske nadbiskupije. Starokatolici koriste crkvu sv. Julijana od 1931. g. No, pri­staše ove crkve u Šibeniku su bile malobrojne šibenske starokatoličke obitelji. Prema mišljenju i zapisu Julijane Vr­činac, profesorice Visoke par­tijske škole u Beogradu, kralj Aleksandar je zamislio Staro­katoličku crkvu kao pogodan model za prelaz i prevođenje Hrvata na pravoslavlje, a time gubitak vjekovne orijentacije na Zapad, katolicizam te gubi­tak nacionalnog identiteta.

U tijeku Drugog svjetskog rata talijanske okupacijske vlasti su zabranile djelovanje Sta­rokatoličke crkve u Šibeniku i zaplijenile obredne i matične knjige. 13. prosinca 1943. g. na dan sv. Luce „saveznički angloamerički zrakoplovi“ su bombardirali Šibenik, dakako, najviše su stradali civili. U tom zračnom naletu do temelja su srušene: gradska vijećnica, neorenesansna zgrada ( ex drogeria Vučić ) na današ­njem platou Trga A. Medulića, Muzej grada Šibenika, te je pogođena crkva sv. Julijana, koja kao ruševina stoji i da­nas.

Poslije Drugog svjetskog rata prestalo je djelovanje Staroka­toličke crkve u Šibeniku. Pre­ma tome, crkva sv. Julijana je izvorno bila katolička, da bi je krajem 16. stoljeća mletačke vlasti dijelom ustupile Grcima bizantskog obreda, čime je cr­kva postala utarkvistička.

U Kraljevini Jugoslaviji njome su se služili starokatolici.

TEKST: Prof. dr.sc. Paško Bubalo

IZVOR: Sv. Mihovil