– Niz je primjera iz kojih je vidljivo da ministarstvo ne radi kako treba, no istaknut ću samo jedan. Godine 2010. prihvatio sam se da vratim status hrvatskog branitelja jednom branitelju koji je bio skinut s jedinstvene liste. To je čovjek koji je bio u specijalnoj jedinici na Velebitu, tijekom rata se oženio i otišao za Ameriku. Sva pošta dolazila mu je kod brata, između ostalog, stigla mu je braniteljska iskaznica i udjeli u braniteljskom fondu. U posjet se vratio 2010. godine i pronašao papire, te ih krenuo riješiti u Finu. No, nije se mogao pronaći na listi, te je shvatio da ga je netko skinuo s jedinstvene liste branitelja. Od kolovoza 2010. godine pokušavam riješiti taj problem, a u Ministarstvu branitelja to nisu u stanju provesti do kraja – kaže nam Branko Smrček, predsjednik županijske udruge oboljelih od PTSP-a na početku razgovora kojem je tema, dakako, bila braniteljski prosvjedi u Zagrebu.
Kakav je općenito odnos države prema braniteljima danas?
Kad su neke obljetnice rata, svi fino polože vijence pet minuta i s tim je priča završena. Ali, kada idete ostvarivati svoja prava ili kao udruga krenete tražiti poticaj za posao koji radite, a nemjerljiva je vrijednost onoga što sa svojom udrugom radim, onda nailazite na problem. Pokušat ću to ilustrirati kroz primjere, najprije Ministarstva branitelja, a onda lokalne zajednice. Kad je ministar Matić dolazio na funkciju kazao je kako će cijeniti rad. Doista sam se tomu razveselio jer vodim udrugu koja doista radi, naši rezultati su priznati u čitavoj Hrvatskoj, čak i šire. Prije dvije godine Ministarstvo nam je dalo novac za radnu terapiju, no ove godine nismo dobili ništa, kazali su, iz formalnih razloga. Na odluku o dodjeli sredstava nemate pravo žalbe, Ministarstvo ih raspodjeljuje po svojoj volji, bez ikakve obveze da obrazloži svoju odluku. Ako ministar cijeni rad, zašto nam nije odobrio sredstva. Da ne govorim da se sredstva za braniteljske udruge iz godine u godinu smanjuju, iako je državni proračun u posljednjih 15 godina bitno narastao. Sličan je odnos prema braniteljima i braniteljskim udrugama na lokalnoj razini. Sve je odlično kada se polažu vijenci za velike obljetnice, no bilo je slučajeva da je gospodi političarima bilo naporno čekati ugovoreni termin, pa se događalo da po deset minuta ranije odrade protokol i odu. Konkretno, kod spomen obilježja poginulim braniteljima na Baldekinu, događalo se da obitelji branitelja stignu u dogovoreno vrijeme pred prazan spomenik! Zamislite samo tu situaciju!
NEDOLIČNO ODJEVENI
Ove godine za vrijeme obilježavanja obljetnice Rujanskog rata stigli su izaslanici predsjednika Republike Hrvatske i Sabora, a predstavnik Ministarstva branitelja nije se pojavio. Oba izaslanika koja su došla odati počast poginulima, bili su u svečanoj odori i odijelu, a naš gradonačelnik pojavio se bez kravate, župan u sakou i rebatinkama, a dogradonačelnik – u polo majci. Ljudi okolo počeli su pričati kako mu treba skupiti novac za košulju i kravatu. Pa, pobogu, riječ je o Rujanskom ratu, proslavi najponosnijih dana Šibenika! To je sramota, ali ujedno i odaje odnos politike prema Domovinskom ratu. Jer nekoliko dana kasnije bilo je primanje za djecu, na kojem su se gradonačelnik i dogradonačelnik pojavila u odijelima s kravatama. To vam je odnos politike spram braniteljima, a branitelji sve to vide. Zato se događa da se svake godine manje ljudi odazovu proslavi. Prije svega, roditelji i rodbina poginulih ne žele dolaziti jer ne osjećaju iskrenost i sućut spram poginulih.
Zapravo hoćete reći da vas se politika sjeti od izbora do izbora i kako bi se slikavali pred spomen obilježjima?
Točno, sjete nas se samo kad im trebamo. Evo vam i konkretan primjer. Proračun Grada Šibenika 2001. godine bio je oko 70 milijuna kuna, danas je oko 200 milijuna, ali izdvajanja za našu Udrugu su manja danas nego kad je u proračunu bilo 70 milijuna. Što vam to govori? Lani sam od Grada Šibenika dobio 25 tisuća kuna, ove godine 20 tisuća, dakle 25 posto manje, a 2001. godine taj je iznos bio daleko veći. Županija nam je ove godine skresala 5,6 posto prihoda, bez obrazloženja jer je to njihovo diskreciono pravo. Po tome se vidi pravi odnos i činjenica da u njemu nešto ne valja. Ili nas vlast ne doživljava dovoljno ozbiljno, ili udruga ne radi, a poznato je da je rad naše Udruge poznat i priznat, od Sabora do ministarstava, pa i šire, da ima rezultate i, na koncu, da su oni vidljivi na terenu, u našem masliniku. S takvim odnosom tjeraju me da odem kod nekog u kancelariju i molim da me prime u neku stranku kako bih lakše ostvarivao prava, i svoja i udruge.
To bi se moglo shvatiti kao nedovoljno korektan odnos, ali nije i nezakonit…
Hoćemo li pričati o kršenju zakona? Troje naših članova iz Udruge, među njima sam i sam, imaju pravovaljana rješenja o stambenom zbrinjavanju. Od 11. mjeseca 2008. Grad mi je bio dužan dati građevinsko zemljište sa svim komunalijama i dozvolama za gradnju kuće. Dan-danas čekam, uz razne izgovore. Imao sam preko 20 sastanaka s raznim gradonačelnicima, zamjenicima, no nikad nije bilo rezultata. Na koncu sam kazao kako nemam pet tisuća eura da im ‘gurnem’ za kavu kako bih ubrzao rješenje svog slučaja. Znam, da sam to nekome dao, još bih 2009. dobio teren. Šest godina, dakle, lokalna zajednica ignorira svoju zakonsku obvezu i moje zakonsko pravo. Što smo onda mi kao stradalnici dobili? Pa, meni i svima s dijagnozom PTSP-a, ukoliko je ona uspostavljena legitimno, oduzeto je pravo na rad. Da li bih imao plaću od tri ili 30 tisuća kuna, to je stvar mojih sposobnosti, ali sam siguran da bih imao više nego što imam sada, barem duplo. No, raditi nisam mogao. Zauzvrat sam dobio dionice efektivne vrijednosti od 300 kuna, a tržišne 17 kuna, i mirovinu manju no što bi mi bila plaća. Imam, eto, kao stradalnik koji nije od 30. lipnja 1990. godine posjedovao svoju nekretninu, pravo na stambeno zbrinjavanje, koje ne mogu ostvariti već šest godina.
SUSTAVNA SKRB
Što bi vas kao branitelja zadovoljilo, te kakav bi stav ministarstva, zajednice i politike povukao udruge s prosvjeda u Zagrebu?
Tražimo sustavnu skrb iz dana u dan, nikakve privilegije, ali provođenje zakona o braniteljima, od slova do slova. Evo, vi se sjetite je li ikad itko od političara ili javnih osoba spominjao branitelje ili Domovinski rat, osim u dane obljetnica? Nije. Spominju li mediji braniteljsko pitanje, osim kada si netko od braniteljske populacije oduzme život? Ne spominju. Želimo biti dio društva koji će moći ostvarivati svoja zakonom zajamčena prava. Ništa više niti manje od toga.
Dogodio se strašan incident pred Ministarstvom tijekom prosvjeda kada se jedan od prosvjednika zapalio. Odobravate li takvo radikalno prosvjedovanje?
Apsolutno ne. Nažalost, mogu reći da imam ogromno iskustvo s braniteljima koji su u teškim stanjima dolazili na ideju za suicid, a s kojima nitko nije radio. Na sebi svojstven način pronašao sam put do svakoga od njih i prvo što bih im rekao bilo je da dizanjem ruke na sebe, osim što štete svojim najmilijima, u očima javnosti postaju budale. To je percepcija javnosti i prema branitelju koji se zapalio. Time nije postigao ništa, osim što je povrijedio svoju obitelj. No, iako nisam čak niti za to da ti bolesni ljudi noće pred Ministarstvom branitelja u takvim uvjetima, ne mogu ih ne razumjeti. Kad sjednete s nekim za stol, pa govorite jedno, a druga strana bez uzmaka ostaje pri svome, tada vam zapravo ne preostaje ništa drugo nego prosvjedovati. Iz kuća ih neće čuti nitko, pojedinačni nastupi neće ništa promijeniti, te je ovo jedini način da ih se čuje.
Ministru Matiću napisali ste nedavno pismo?
Tako je, i pismo sam proslijedio i klubovima zastupnika u Saboru. Naveo sam primjere braniteljskih sudbina koje sam i s vama maloprije podijelio, te primjere kako lokalna zajednica zanemaruje braniteljska prava, ma koje bila političke opcije, jer svi su oni po pitanju branitelja isti. Pa, jeste li vidjeli kako su predstavnici HVIDRA-e za vrijeme Jadranke Kosor s lakoćom izglasali da se braniteljima skine deset posto od mirovina? Kakav je to mazohizam? Ukoliko su predstavnici HVIDRA-e političari, pripadnici neke stranke i zalažu se za stranački plan to je odlično i legitimno, ali ne mogu s te pozicije voditi udruge i činiti protiv interesa članova tih udruga. Ti ljudi koji su u strankama, a vode udruge, oni nisu branitelji već političari i predstavljaju sebe i politiku svoje stranke, a ne branitelje. Tako smo sad na zadnju doživjeli od čovjeka iz Ministarstva da nas, branitelje, uspoređuje s agresorom! Zato sam napisao pismo Matiću i rekao sam mu da se, kako je krenuo, može ugledati u neke afričke zemlje koje ne poznaju branitelje, prava stradalnika, ratne zločine, ni silovanja jer nemaju novca kojim bi platili sva prava koja proizlaze iz štete. Predložio sam mu, dakle, neka se uvrgne u njih, pa ćemo sve ukinuti, status branitelja, HRVI-a, sve, i ništa nećemo plaćati.
Mnogi analitičari komentiraju u zadnje vrijeme kako branitelji ne bi bili tako oštri prema Matiću da je on u HDZ-u. Kako vi na to gledate?
To je vjerojatno točno, ali pitanje je da li bi se Matić tako ponašao da je u HDZ-u. Vjerujem da bi HDZ kao državotvorna stranka odmah zahtijevao da Bojan Glavašević, nakon izjave o agresoru kod kojeg nema PTSP-a za razliku od hrvatskih branitelja, odmah dade ostavku ili se makar ispriča, a ako to ne bi htio, vjerujem da bi zajedno s ministrom bio smijenjen odmah. HDZ, naime, nikad nije dozvoljavao da se braniteljska populacija okrene protiv stranke. Bilo je vremena kada su odnosi bili nategnuti, ali nikad nisu posve popucali. Iako, na koncu, nije niti bitno koje je boje onaj koji nešto kaže, već je bitno što kaže.
Također se moglo pročitati kako nije vrijeme za prosvjede branitelja u situaciji u kojima živi većina građana Republike Hrvatske. Slažete li se s tim?
Ako bi to stajalo, onda branitelji ni bilo koja druga populacija ne bi prosvjedovali još 15 godina. Znate li otkad slušam tu poriču? Otkako sam se rodio! Najprije je bilo vrijeme nakon Drugog svjetskog rata pa se živjelo teško, pa je došao Domovinski rat i opet je bilo teško, sad je kriza pa je opet teško. Takve poruke uvijek dolaze od političara koji, međutim, sve ovo vrijeme žive sve bolje i idu sve deblji. Recite mi, koji je političar propao ili osiromašio? Pa, svi kriju imovinske kartice kao zmija nove! Naravno da im nije u interesu da se prosvjeduje, a gladni i siromašni za njih su fantastičan izgovor. Po toj logici, ne bismo trebali prosvjedovati nikad. Čovjek treba uvijek težiti boljem, protiv nepravde i nezakonitosti se treba boriti i dizati svoj glas, naravno, u okviru zakonskih mogućnosti.
KUKOLJ MEĐU BRANITELJIMA
Mislite li da među braniteljima ima kukolja, onih koji su nezakonito stekli prava?
U svakom žitu ima kukolja, prvi sam na to upozoravao i to oštro i beskompromisno. Javno priznam da je kukolja puno, ali je na institucijama, a ne na braniteljima da ga otkriju. U svim segmentima društva događaju se nepravilnosti, ali ovlaštene službe to moraju otkrivati i sprječavati. Tvrdim da je lažirano najmanje sto tisuća spomenica hrvatskim braniteljima, dakle sto tisuća statusa branitelja. Svatko zna koji su to ljudi, ali nitko neće čačkati po tome. Milijarde smo izdvojili za te ljude, ali nikoga nije briga.
Mislite li da društvo pomalo sarkastično gleda na branitelje zbog te priče?
Sigurno, ali institucije koje bi trebale počistiti taj nered to ne čine. Zašto DORH ne provjeri već poznate navode? Ne može osoba koja je bila vojarni u Puli i nije se mrdnula iz te vojarne, niti je vidjela prvu crtu, biti branitelj, ne može policajac koji je po ulicama regulirao promet biti hrvatski branitelj, a takvi su slučajevi javna tajna. Probajte samo izračunati, ako je od tih sto tisuća 50 tisuća kupilo auto na povlasticu, glava će vas zaboljeti od iznosa koji ćete dobiti kada pomnožite oproštene iznose carina i poreza. Ako je od tog broja samo deset tisuća ratnih vojnih invalida, glava boli od iznosa za njihove mirovine, invalidnine, udjele u hrvatskom fondu, a gdje su još stipendije, učenički domovi za njihovu djecu, niz drugih prava koja su takvi branitelji koristili, a da za to nisu imali nikakvu zakonsku osnovu.
Zašto se među braniteljima nije dogodio revolt, zašto ih nisu prokazali?
Neće se nitko nikome zamjerati, nema mnogo, pa kazat ću, budala poput mene koji će svakome reći sve u lice. Na koncu, to nije niti posao branitelja, već DORH-a. Neka se otkrije tko je u ministarstvima branitelja, obrane i unutarnjih poslova debelo prekršio zakon i svoje ovlasti te dao nekome prava koja po zakonu nije zaslužio. Neka se napravi revizija svih slučajeva koje su ti ljudi obradili, pa će se lako pronaći tko je pravi, a tko lažni branitelj. To je, za mene, još gora pljačka od, recimo, pljačke banke. To je čisto ratno profiterstvo, na račun rata dobiti nešto što te ne pripada. Ti su tipovi dobro znali što rade i koja prava nakon toga mogu koristiti. No, kada biste išli eliminirati s popisa branitelja samo, recimo, 50 tisuća ljudi, tada imate bunt u državi na koji nijedna politika nije spremna. Zato se radije troše milijuni, nego da se rješava problem.
Koliko je oboljelih od PTSP-a na području naše županije?
Teško je to kazati, niti na Odjelu psihijatrije OB Šibenik nemaju točan broj jer se dio ljudi liječi u bolnicama u Splitu i Zadru. Mogu reći samo da je kroz našu udrugu dosad prošlo preko 1.500 osoba. No, žao mi je samo što još uvijek nailazim na ljude s teškim oboljenjima, a koji uopće nisu pokrenuli postupak za dobivanje statusa branitelja.
Takvi ljudi, koliko je poznato, najčešće su jedini koji nisu tražili svoja prava?
Tako je. I još govore kako im to ne treba, kako nisu išli u rat radi toga. No, želim istaknuti kako u Udruzi imamo veliki postotak uspjeha u radu sa svim braniteljima koje uspijemo privoliti da nam se priključe, osobito u radnim terapijama u našem masliniku čiji puni naziv glasi radno-terapijski rehabilitacijski i edukativni centar ‘Maslinik’. Među članovima naše Udruge nismo imali suicida samo zato što smo sa svakim članom radili po savjetima stručnjaka i na koncu smo ga natjerali da sam radi u svoju korist.
