Misno slavlje na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u utorak 5. kolovoza u crkvi Gospe od velikog hrvatskog krsnog zavjeta predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. Uz brojne svećenike koncelebrirali su provincijal provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman i vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj Juraj Jezerinac. Homiliju biskupa Ante Ivasa donosimo u cijelosti.
Biblijska knjiga Izlaska, koju smo slušali danas na „Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i dan hrvatskih branitelja“, donosi nam izvješće iz povijesti izraelskog naroda, kao Božju poruku i pouku… Nakon dugih stoljeća provedenih u egipatskom ropstvu, u potlačenosti, bespravlju i robovanju egipatskim faraonima, Bog se smilovao svome narodu. „Čuo je njihove vapaje i molitve i poveo ih na težak put u slobodu, u slobodnu domovinu. Biblija nam potvrđuje kako je put u slobodu zahtjevan. Kako za slobodu treba podnijeti mnoge napore i žrtve. Kako treba prijeći preko mnogih zapreka, preko „mora crvenog“.., kroz opasnu pustinju, kroz muku gladi i žeđi… I kako put u slobodu traži veliku hrabrost, ustrajnost i zajedništvo putnika i vođa. Put u slobodu traži nadasve, čvrstu vjeru da je sloboda dragocjeni „dar u kom sva blaga Višnji nam Bog je do!“ I da stoga za taj dar Slobode treba biti Bogu zahvalan. Da dar slobode treba istinski prihvatiti, da ga treba čuvati i braniti. Da Slobodu u slobodi treba znati i htjeti živjeti. A to je nadasve zahtjevan i odgovoran zadatak i sveta obveza .., za svakoga.
Biblija, nas opominje kako put u slobodu i sloboda nosi sobom opasnost napasti da, kad na putu slobode dođu teškoće i neugodnosti.., naročito kad „ponestane kruha i vode“, kad se pojave smutljivci.., da tada neki počnu misliti kako je ipak ono prije, ona vremena „kad su sjedili kraj punih lonaca egipatskih“, zapravo bili bolji, čak i poželjniji, iako su to bili dani ropstva. Mnogi tada zažele povratak „tim stolovima“ starih gospodara. I uvijek se nađe onih, kaže nam Biblija, koji su tada spremni pobuniti narod, zaluditi narod, obmanuti ga, vraćati natrag… Spremni su obezvrijediti slobodu, pomutiti u narodu vjeru u Božji dar slobode, pa čak i Boga i one koji su ga u njegovo ime poveli na put slobode optužiti za prijevaru, „za opasne namjere“ , pa čak i za „udruženi zločin“… (Tako se dogodilo i Mojsiju.., a eto i mnogim našim vođama i vojskovođama…)
Uvijek se nađe onih koji su u danima teškoća i iskušenja spremni narodu ponuditi lažne nade, lažne bogove i opasne idole, „zlatnu telad“ pod prividom novih sloboda, nove pravednosti, novog poretka.., nove mudrosti i blagostanja.., novih zakona, često protu Božjih, protu naravnih i protu narodnih. I uvijek se nađe onih koji se dadu zavesti, podmititi, dignuti ruku ZA, pa zaigrati kolo oko „zlatnog teleta“, kako se to dogodilo i Izraelcima pod Sinajem na putu… Ali, poručuje nam sveta Knjiga Božja: Bog je u svojim darovima ustrajan unatoč ljudske nevjere i grijeha: „Čuo sam mrmljanje sinova Izraelovih…I mnogi pomriješe na putu: prevaranti, zavodnici, „mutikaše“. A narod je ipak, Božjom pomoću ušao u zemlju Obećanu, svjestan da slobodu trebalo čuvati, braniti i krvavo se za nju žrtvovati. „Ne zaboravi djela Gospodnja“, govorio je Jahve, ponavljali proroci, molila Gospa Marija, opominjali sveci i mučenici…
Prisjetimo se i mi danas, da ne zaboravimo: da djeci svojoj možemo prenositi. Nakon dugih stoljeća robovanja svake vrste.., ali i stoljeća čežnji i nadanja, molitava i žrtava, i naš je hrvatski narod Bog poveo na put u slobodu. I za nas su konačno došli dani velikog prijelaza iz robovanja u slobodu, u slobodnu i neovisnu „zemlju obećanu“, domovinu Hrvatsku, oslobođenu od „Faraona“ svake vrste, boja i ideologija… Bog je i među nama podigao vizionare, proroke, vođe, branitelje…, koji su poveli narod kroz „bespuća povijesti“ … Trebalo je i nama proći i kroz opasno i krvavo „more crvene ideologije i njezine idole koji su nemilosrdno smicali i u jame bezdanke bacali još uvijek nesahranjene nedužne žrtve. Ali, mi vjerujemo, da je s Božjom pomoću, pod Gospinim zagovorom, u čudesnom zajedništvom svega naroda, odlučnošću naših vođa i branitelja.., uz molitvenu podršku svega naroda, „potopljena strašna vojska faraonska, s crvenom zvijezdom i kokardom, s tri uzdignut prsta i posvuda ispisana četiri slova S…Smije li se zaboraviti kako su nam, „kad je uskiptio bijes njihov na nas“, rušili sve putove i mostove slobode.., pa sela i gradove.., a na poseban način naše crkve u kojima su pekli janjce i strijeljali kipove, slike i freske. (Kao ovdje u sv. Ante i sv. Mariji u Biskupiji)? Kako su odnosili našu kulturnu baštinu (i još nisu vratili). Kako su bešćutno ranili našu Katedralu… Sve to s neskrivenim, đavolskim namjerama da nam, mislili su zavazda, otmu slobodu, izbrišu povijest. Da nam satru ime, vjeru, kulturu..,“niste tu ni bili, tad će reći svima!“
Mi se danas s ponosom sjećamo,, kako je sav narod hrvatski osjetio da treba odlučno ustati na obranu svoga doma i roda… A trebalo je ući u teške borbe, micati „balvane na cestama“. Ali još više one mnogo teže, glavne krivce za sve što će se događati: „balvane“ u glavama ljudi koji su dugo živjeli u „sistemu“ koji je kao „crvena zmija“ sustavno trovao dušu hrvatskog naroda najkrvavijom ideologijom ljudske civilizacije, „komunističkom, partijskom“. Ona je pod plaštem antifašizma, nemilosrdno satirala izvornu kulturu, kršćansku vjeru i Crkvu, kršćanske vrednote i institucije.., kulturni duhovni identitet i ime hrvatsko… Sve što je bilo hrvatsko bilo je pod etiketom: „nacionalističko, ustaško, fašističko, klerofašističko“ (svi smo mi svećenici i biskupi i dosljedni vjernici bili klerofašisti!)… Hrvatskom se narodu i Crkvi, uporno i ustrajno, na svim razinama i na sve moguće načine prizivao kompleks „ustaštva“… Takvim informacijama o Hrvatskoj i Hrvatima su se punili svjetski arhivi i knjižnice, educirala svjetska diplomacija… Time je desetljećima bilo moguće sve hrvatsko ušutkati i osuditi, satrti pa i ubiti.., nekažnjeno… Mnogi su zbog toga bili proglašeni zaslužnim herojima.
Na žalost i danas, u slobodnoj državi Hrvatskoj, kao da se ponovno javlja slična retorika pa i slična taktika: zataškati istinu, ne dati joj da progovori, omalovažiti je čak i onda kad progovore iskopane kosti nepobrojivih žrtava. Kao nekidan na mjestu gdje je „prva puška“ pobila i u jamu zazidala hodočasnike i njihova župnika vlč. Maksimilijana, koji su se 27. vraćali od crkve sv. Ane kod Knina, svojim kućama…). Uporno se, u raznim varijacijama, ponavljaju već poznate laži o „hrvatskom ustaškom narodu“. O „Crkvi koja je bila protiv svoga naroda,(pa je zato na dugogodišnje robijanje osuđeno (kao i bl. Stepinac) i pobijeno najviše svećenika u Europi… O Crkvi koja je „20 godina skrivala zločince“.., koja je privilegirana.., koja se eto usudila podržati tamo nekih 750.000 potpisa za očuvanje vrednote, forme i sadržaja braka…, potpisa živih ljudi, koji su vrlo jednostavno i triumfalno obezvrijeđeni i prevareni dizanjem (nekoliko desetaka) ruku u Hrvatskom saboru..,izglasavanjem zakona koji nije u skladu ni s naravnim ni s Božjim zakonima. Bio je to zasigurno najtužniji dan u hrvatskoj povijesti..!
Danas se trebamo sjećati, ne iz mržnje prema ikome (kako nam stalno spočitavaju mrzitelji), nego da se ne zaboravi istina. A istina je da smo morali prolaziti kroz dim i vatru.., kroz stravični zvuk sirena, projektila, granata. Morali smo gledati na smrt prestrašena lica majki i djece u skloništima, susretati izbjeglice, logoraše, ranjene, silovane, maskrirane, ubijene. Morali smo svakodnevno pokapati branitelje i slušati neutješne jecaje i krikove majki i djevojaka.., djece i prijatelja…A nismo to htjeli. Nametnuli su nam taj rat!…I danas se pitamo: jesmo li to mi trebali ili nismo trebali, braniti i obraniti svoju zemlju, obitelji, djecu, mlade? … „Kardinal Kuharić je govorio: „Ima istina od kojih se ne može i ne smije odustati; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!“… Bio bi doista grijeh bešćutnosti, grijeh do neba vapijući, grijeh nezahvalnosti sve to zaboraviti, zanijekati, obezvrijediti, ili iskrivljavati i skrivati bjelodane činjenice… „Nek se osuši desnica moja i usta moja, ako spomen na te smetnem ja ikada“, plakali su i zaklinjali se Izraelci na rijekama Babilonskim. Ponavljamo to danas sa zakletvom i mi…
„Rat je poguba ljudske naravi“ govorili su stari mudri hrvati Dubrovčani. Svaki rat ranjava samu narav i bit čovjeka koji je „slika Božja“. Nitko u ratu ne može ostati potpuno nevin i neokaljan i bezgrešan… To s opterećenjem, tugom i kajanjem priznaju gotovo svi koji su bili primorani prihvatiti obrambeni rat i sve njegove strahote… I zato su spremni oprostiti i zalagati se za mir. (ne paradno, nego iskreno.) Ponosni smo na njih. Ali samo „istina oslobađa“. Ne manipuliranje istinom… Na žalost, ne može se zanijekati da postoji neka opasna namjera i praksa , da se o Domovinskom ratu još govori i piše kao o nekakvom građanskom ratu u kojem su svi jednako krivi i nedužni… Kao da smo bili slijepi i gluhi i glupi pa nismo dobro vidjeli odakle su dolazili.., topovi, lopovi i rušitelji… I što su nam poručivali, pisali i pjevali.., odavle iz Knina na posebno okrutan i krvav način! „Ubi ga to ti je Stepinac“ vikao je tu pred Kninom „pred balvanima“ na cesti, s puškom uperenom u mirotvorca, biskupa Badurinu… Sve civilizacije svijeta poznaju i priznaju bitnu razliku između branitelja i agresora… žrtve i lopova…
Nažalost, vidljivo je da i danas neki u svojim „planovima i raznim načrtanijima o regiji i regionu“.., ovu časnu „Oluju“ drže zločinačkom akcijom, a sve sudionike i podupiratelje, od velikog predsjednika Franje, do branitelja i njihovih zapovjednika.., zločincima… Čak i nakon oslobađajućih presuda našim generalima braniteljima…
Narode moj, „sjeti se svega puta svoga kojim te Bog vodio, i svega što ti je sve na putu učinio: kako te vodio kroz pustinju i zemlju punu otrovnih štipavaca i zmija, iz ropstva te i smrti vodio u slobodu i život… I budi Bogu svome zahvalan!“ Tako je Bog opominjao svoj narod… Mi danas ovom svetom Misom zahvaljujemo Bogu nadasve na najvećem Božjem daru života; na daru naših obitelji; naše djece i mladih.., na daru slobodne domovine Hrvatske, naše vjere Katoličke, koja je u našem narodu vjekovima gradila i podržavala nadu i vjeru u slobodu.
Danas zahvaljujemo Bogu za pobjedu izvojevane „Olujom“, i za sve naše branitelje, žive, ranjene, poginule i preminule… Za one koji su ovu Domovinu svojom hrabrošću, sve do žrtve života, uz Božju pomoć branili, stvarali i tako postavili temelj njezine izgradnje i rasta.., da bude neovisna i svima lijepa, slobodna i sretna domovina. I da se svi s njom ponosimo. I ona s nama. I da svi za nju odgovaramo…Nikoga iz svojih zahvalnih molitava ne želimo danas izostaviti!
Danas molimo i za dar hrabrosti i odgovornosti koja nam u svakidašnjici naše domovine nadasve potrebna. Hrabrost da budemo svoji, nepotkupljivi i nepokolebljivi u borbi za istinu. Naročito ondje gdje se Istina opovrgava, gdje nas ugrožava lukavstvo laži. Hrabrost i onda kad to znači biti prezren, ismijan, stavljen na stup srama…Molimo da Božja istina iznad svega ne postane bezglasna zbog naše prilagodljivosti, interesa ili ulagivanju moćnicima svijeta, politici, stranačkoj stezi, tzv. općem mnijenju“ ili agresivnoj modi svijeta…Da se radi Istine uzmognemo hrabro suprotstaviti obmanama ideologija koje se stalno presvlače i modificiraju, uvlače se u sva područja života, osobnog, intimnog, obiteljskog, javnog društvenog, narodnog, svjetskog.., ali uvijek ostaju „zlo sjeme“ koje zlim plodovima rađa“, o čemu govori Evanđelje.
Mi želimo i molimo da naša domovina Hrvatska bude dobro stablo, da nam uz Božju pomoć i našu odgovornost, dobrim plodovima rađa: da u našoj domovini bude u središtu čovjek. Jer „čovjek danas postaje oruđe, stvar, kaže papa Franjo. Potrebno je spasiti čovjeka, vratiti ga u središte društva, Crkve, misli, razumijevanja i najveće brige, ako želimo spasiti svijet!“. Molimo da odgovornima bude važno da nam ljudi, naročito mladi i stručni ostaju u svojoj domovini, na svome ognjištu. Da za sve bude rada, zaslužene plaće i nedjeljnog odmora. Da mladi mogu zasnivati obitelji i djecu rađati i odgajati posvojoj savjesti a ne po nametnutim „kurikulima“, da rastu u slobodi, ljubavi i ljudskom dostojanstvu… Da nam ne umire more i otoci, polja sela i gradovi… Zar je moguće da, kraj ovolikoga materijalnog i duhovnog bogatstva lijepe naše domovine, krvlju i ljubavlju njegovane, od mnogih lopova obranjene, moramo rasprodavati „materinu dotu“, oživljavati stare i uvoziti nove protunarodne i protu-Božje ideologije i zakone, biti najveći dužnici i prosjeci svijeta? Da nam se svake godine sve više čuje tužni plač nad grobova, nego radosni plač novorođenih… Je li moguće da je našom domovinom hara „anti-kultura smrti“?! I da se odgovorni ne uzbuđuju previše!? Oslobodi nas Gospodine i Gospe našeg velikog hrvatskog krsnog saveza! „Što nam se ovo događa?!“ pitaju mnogi zabrinuti i obeshrabreni…Jesmo li došli do dna?!
Ne… Naša Gospa, majka i Kraljica, nam stalno, kroz čitavu našu povijest hrvatsku, poručuje da Bogu treba za sve zahvaljivati i Božju pomoć i blagoslov zazivati. Da je s Bogom sve moguće. A papa Franjo stalno ponavlja: „Ne dajte da vam ukradu nadu!“ Vjerujemo da nije slučajno da se upravo na čudesan blagdan „Gospe od sniga“ koju danas slavimo, dogodio ovaj čudesan dan, veliki Božji dar „Olujne“ slobode našem hrvatskom narodu. Nisu li naši su branitelji molili i oko vrata nosili, a narod ustrajno, noću i danju, po kućama, trgovima i crkvama, na kopnu i moru, molio njezinu krunicu ! Ne smijemo i nećemo to zaboraviti!
Tebi Gospe i danas povjeravamo našu domovinu Hrvatsku, sve nade, želje i molitve našega naroda, ovdje u domovini, u Bosni i Hercegovini, Srbiji i po svemu svijetu raseljenom. Da u nama živi duša naših ratnika branitelja:
„Ja sam duša hrvatskih ratnika
Domovinu tražim i stijeg što se vije…
„Sve bih dao da je vidim
ponosnu i lijepu ko u snovima.
Sve bih dao da je vidim
i opet bi spreman stao, svoj bih život dao!
S Božjom pomoću i Gospinim zagovorom… Amen!
IZVOR: ŠIBENSKA BISKUPIJA
