‘Brodovi su isti ka i ljudi, zlu moru daju život svoj, za tobom umiru’, kaže stara pjesma Tome Bebića. Umiru i kalafati, majstori drvene brodogradnje, a s njima polako ali sigurno nestaje i tradicija stara gotovo tristo godina. Uvidjevši da je suvremena brodogradnja okrenuta plastici, ljubitelji drvene brodogradnje s Murtera, Betine, Tribunja, Korčule i ostalih ribarskih mjesta diljem Jadrana, gdje već stoljećima meštri po starinski izrađuju drvene leute, kaiće, bracere i gajete odlučili su stvar uzeti u svoje ruke. Otkivaju kako već sada prikupljaju dokumentaciju kako bi u vidu titule ‘kulturnog dobra’ od Ministarstva kulture dobili zaštitu tri drvena broda – ‘korčulanke’, ‘lovranke’ i ‘betinjanke’.
DRŽAVA NAS IZDALA
– Vlasti su odbile zaštititi drvenu brodogradnju! RH je izdala svoje pretke jer se na važnim mjestima nalaze ljudi koji ništa ne znaju. Što može jedan glupi ministar, okružio se idiotima kako bi sam ispao pametniji. Ako nam itko dođe glave, taj će doći iz naših vlastitih redova, posebno ako njegovo slovo počinje na Č. – ljutito je odgovorio dr. Roko Markovina, redovni profesor na Fakultetu elektronike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, komentirajući status drvene brodogradnje u Hrvatskoj. Tvrdi da se dosad dva puta obraćao Ministarstvu znanosti, tražeći financijsku potporu za svoj projekt valorizacije i zaštite svih brodova koji su od presudne važnosti za kulturno-povijesnu baštinu Hrvatske, ali pomoć je izostala.
– Sada o svom trošku radim na zaštiti forme i tehnologije gradnje ‘korčulanke’ koju želim uvrstiti na listu kulturnih dobara. Sakupio sam oko 600 stranica materijala i neću odustati dok cijeli proces ne dovedem do kraja. Pokušat ću sam, ali i uz pomoć prijatelja i studenata, upoznati nadležne u Europskoj komisiji, i pod pokroviteljstvom UNESCO-a zaštitit ću našu ostavštinu pomorske povijesti i tradicionalnih brodova – odlučan je dr. Markovina. U navedenim problemima dr. Markovina nije osamljen. Muče oni i Betinjane na otoku Murteru. Članovi Udruge ‘Betinska gajeta 1740’ pokrenuli su zaštitu brenda betinske gajete, a pomoć im je obećala i Općina Tisno.
– Moramo misliti pozitivno. Vlasnici naših domaćih brodogradilišta mišljenja su da je drvena brodogradnja osuđena na propast. Stoga je slamka spasa na nama privatnicima, malim brodograditeljima – kaže Ante Ljubomir Fržop, kalafat koji u prizemnom dijelu obiteljske kuće u Betini popravlja jedan omanji drveni brod. Ističe da su ljudi danas lijeni, ne žele se mučiti s održavanjem, ne žele učiti o vještinama upravljanja drvenim brodovima pa kupuju plastične, aluminijske i čelične brodove. Ako pitate Murterane koliko ima starih dobrih majstora drvene brodogradnje, nabrojati će vam desetak imena, ali od njih u registru obrtnika naći će se tek trojica. Većina ih radi na crno, ili u slobodno vrijeme.
NEMA ŠEGRTA KALAFATA
– Meni bi bila čast nekoga učiti kako graditi brod. Ali, nažalost, nema interesa. Kalafati su na izumiranju i ukoliko se uskoro nešto ne promjeni, to će zanimanje potpuno nestati – dodaje Fržop.
Nesporno je da Jadran ima potencijala, što se drvene brodogradnje tiče. Iako ne postoji registar, znalci tvrde da imamo jednu od najvećih flota drvenih brodova u Europi.
– Kad dođemo u Španjolsku, za 20 eura gledamo pokradeno, a mi imamo ljepotu koju nikome ne pokazujemo. Doslovno gazimo po zlatu i to ne cijenimo – upućuje dr. Roko Markovina, zaključujući da dok god plastika i Coco Chanel budu ‘IN’, stari zanati su osuđeni na propast.
OKVIR: OD KORČULANKE DO BETINJANKE
Kada se obitelj Pašaka Filipia doselila s Korčule na otok Murter, donijeli su i svoj ‘korčulanski’ uhodani stil gradnje gajeta. Tako danas imamo poznatu mlađu sestru korčulanske gajete, betinsku gajetu.
– Naša brodica, betinska gajeta, u trenutku nastanka već je imala namjenu transportnog broda kakav je i danas, dok je korčulanaka bila ribarica i to često samo na vesla – otkriva Ante Ljubomir Fržop, betinski kalafat. Gajete su služile i kao teretni brodovi za prijevoz, stoke, maslina i grožđa s otoka na kopno. Brod je u originalnoj izvedbi dug 6,6 i širok 2,45 metara, a visok 70 centimetara na srednjem rebru, dok mu je gaz između 35 i 40 centimetara.
– Bez gajete, leuta i kaića nitko ovdje, kroz sva stoljeća ne bi uspio preživjeti. Sve čime se ovdašnji puk bavio ovisilo je ponajprije o barci – zaključuje Fržop.
