– Jedan, jedan, dva Šibenik? Kako vam možemo pomoći? –
I stvarno pomažu. Kako je Šibenski portal jučer i pisao, godišnje zaprime više od 12 tisuća poziva, od toga je trećina na stranom jeziku, odlično surađuju s ostalim dežurnim službama, a svaka sekunda na telefonskoj liniji nosi veliku odgovornost i teret.
Na njihovom radnom mjestu ima svega, od smijeha do tuge. Kada učine nešto dobro, veselju nema kraja.
Zapravo, ima. U trenutku kada se dogodi nešto loše. Tada sve staje. Jer, oni su ti koji to uglavnom prvi čuju i prvi koji, s ciljem da se osobi u neprilici pomogne, moraju prikladno reagirati.
U šibenskoj podružnici su nas dočekali voditelj Županijskog centra 112 Marin Ivanković , voditelj smjene Ivan Španja, operater Miran Novaković i vatrogasni koordinator Šime Bašić koji su za Šibenski portal, kako se narodski kaže, konačno ‘otvorili dušu’ i ispričali nam s čim se sve na dnevnoj bazi susreću i kakve sve probleme drugima rješavaju. Ljubazno nisu dočekali samo nas, nego i mališane Dječjeg vrtića ‘Žižula’, a njihovi osmjesi i zainteresirana lica vam govore sve.
– Bakice znaju pitati koliki će omjer mesa i vode staviti za juhu, školarci često imaju problema s pisanjem domaćeg rada, a kako mi se čini, najviše ih muči matematika. Pomognemo im, naravno, što ćemo od njih – otkrila nam je kroz smijeh ekipa koja radi jedan od najstresnijih poslova. Naime, upravo spomenuti smijeh zbog samo jednog poziva može za tren nestati s lica, a onda pozivateljima nerijetko pomažu i naizgled običnim razgovorom koji zna biti od velike važnosti za osobu s druge strane linije.
– Najteže nam je, naravno, kada su u pitanju djeca ili trudnice. Primjerice, jedna je trudnica nažalost doživjela spontani pobačaj i puno joj je pomoglo to što sam, nakon obavještavanja hitne službe, ostao s njom na liniji i pružao joj koliku-toliku psihološku podršku. Naposljetku me pitala koju sam školu završio, a kada sam joj otkrio da imam srednju elektro tehničku, nije mogla vjerovati. Treba se znati prilagoditi različitim ljudima i biti spreman apsolutno na sve. Nema u ovom poslu puno izbora i nećkanja. Trenutak kada te nazove osoba koja je u totalnom beznađu i koja najavljuje samoubojstvo, ne može se opisati niti jednim riječima. Onaj osjećaj kad znaš da si tih nekoliko minuta ti taj koji će je od toga odgovarati – objasnio nam je Ivan Španja, voditelj smjene koji se prisjetio slučaja koji mu se iz pamćenja neće izbrisati dok je živ.
– Mužu je govorila da ne dira bombu i nabrajala mu što sve riskira, kako su na toj i toj adresi jednom izgradili kuću, a sve s ciljem da nas koji smo na drugoj strani linije tako informira o tome gdje se otprilike nalaze. Jer to je bio jedini način. Ne pitajte kako mi je bilo to slušati znajući da se u kući nalazi i četvero njihove djece – kaže nam Ivan koji se ovim poslom bavi više od 40 godina, a na to da mu pati privatni život, već je odavno naviknut.
– Supruga mi je zabranila da išta kažem kad dođem s posla, a i ja sam s vremenom počeo sve manje o tužnim situacijama govoriti. Bilo mi je ipak drago kada me nazvao jedan čovjek i prijetio da će se ubiti. Bio je četvrtak u što me on u jednom dijelu razgovora pokušao uvjeriti, ali ja sam pak bio uvjeren da je nedjelja. Na kraju je odustao od samoubojstva i meni poručio da se ubijem – smije se opet Španja.
Oni svoj posao žive, s njim u mislima svakodnevno odlaze svojim obiteljima, a dobro znaju da unatoč svakom pretrpljenom stresu, nema većeg unutarnjeg mira i zadovoljstva kao kada znaju da su taj dan nekome spasili život.
