Naša djeca teže za velikim ostvarenjima koja će im biti nadohvat ruke već za koju godinu. Tako se bar nadaju. Uvedimo ih u tajnu malih stvari učinjenih s mnogo ljubavi po kojima već sada mogu mijenjati svijet.
»Kad netko iz ljubavi podigne pribadaču s poda, to može obratiti jednu dušu«, govorila je sv. Terezija od Djeteta Isusa. Naša djeca teže za velikim ostvarenjima koja će im biti nadohvat ruke već za koju godinu. Tako se bar nadaju. Uvedimo ih u tajnu malih stvari učinjenih s mnogo ljubavi po kojima već sada mogu mijenjati svijet.
Evo samo nekoliko primjera:
− Osmjeh. »Katkad je teško naći pravu riječ, pravilan stav, prikladnu gestu. Ali osmjeh! To je tako lako… A postiže tako puno!«5 Osmjeh nije gotovo ništa, a znači tako mnogo. Kad se ima samo osam ili deset godina, ne može se pomagati siromasima koju susrećemo na cesti, ali im se uvijek može dati osmjeh, uvijek ih se može pogledati kao ljude vrijedne pažnje. Jednim osmjehom možemo razvedriti dan nekom jako usamljenom čovjeku koji će bar na tren znati da se netko za njega zanima. Osmjehom možemo utješiti nekoga tko plače i komu ne znamo reći prikladnu riječ. Osmjeh mijenja sve. I ne zaboravimo da djeca uče smiješiti se gledajući nas.
− »Mali znakovi pažnje«, sitnice koje će nekoga obradovati, koje činimo diskretno, kao iznenađenje onima koje volimo: složiti nečiju salvetu, napuniti gume na biciklu mlađem bratu, posložiti čarape nagomilane u košari s rubljem… Svatko ih može učiniti prema svojem uzrastu i svojim mogućnostima. Važno je to učiniti diskretno, ne tražeći pažnju niti išta zauzvrat. To ne znači da uzvrata ne će biti: oni kojima je netko nešto učinio tražit će načina da zahvale, možda nekim drugim »malim znakom pažnje«. Na godišnjem odmoru, kad je kuća puna djece, može se igrati igra »dobre vile«: svakog jutra (ili jednom tjedno, nedjeljom), svako dijete (ili još bolje svaki član obitelji) izvlači ime nekoga iz kuće komu će biti »dobra vila« puna ideja koje će ga obradovati. Djeca do desete godine jako vole tu igru, posebno ako u njoj sudjeluju i odrasli.
− Žrtve. Ako postoji riječ koju se u naše vrijeme više ne usuđujemo koristiti, to je ta. Kad je riječ o žrtvi, djeci nikako ne bismo smjeli prenositi patničku sliku kršćanskog života, ali se ne bi smjelo ni zanemariti središnje mjesto otajstva Križa, koje je nedjeljivo od Uskrsnuća. Preko »malih« žrtava koje prihvaćamo ili sami izabiremo, Isus nas poziva da prikažemo sebe kao što se on prikazao na križu. To je dobro shvatila sveta Terezija od Djeteta Isusa. Njezina sestra Céline zabilježila je brojne primjere takvih žrtvica koje je prikazivala Terezija: »Za vrijeme molitve ili u drugim prigodama, Terezija bi rado bila pogledala na sat, ali to nije činila i strpljivo je čekala da zazvoni zvono: ‘Istina je da mi se žuri’, govorila bi, ‘ali ne ću biti ništa brža ako budem znala da mi ostaje još pet ili deset minuta’«6. Takva se žrtvica može činiti beznačajnom, djetinjastom… Ali nije baš tako lagana! Pazimo uvijek na jedno: nemojmo nikad koristiti žrtvice kao sredstvo pritiska na djecu. Žrtvica ima svoju vrijednost samo ako je učinjena iz ljubavi. Nema ničeg goreg, ničeg suprotnijeg istinskomu kršćanskom odgoju nego što je »pobožno ucjenjivanje«. Ali nemojmo ni kočiti dječju velikodušnost: bi li Thérèse Martin, razmaženo najmlađe dijete, postala velika svetica kakvu poznajemo da je roditelji nisu naučili prikazivati svoj život?
Male i sitne stvari dostižne su malenima. One su male i sitne samo prividno, i sigurno ćemo biti iznenađeni kad u nebu otkrijemo neprocjenjivu vrijednost tih izraza ljubavi.
Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum)
IZVOR:bitno.hr
