Izložba Zorana Šimunovića ‘Je li astronautima potrebna umjetnost’ bit će otvorena u Galeriji sv. Krševana u četvrtak s početkom u 19 sati.
Zoran Šimunović je rođen 4. veljače 1984. g. u Vinkovcima. Akademiju likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu upisao je 2008., a diplomirao 2013. u klasi prof. Antuna Borisa Švaljeka. Dobitnik je Rektorove nagrade za najboljeg studenta u akademskoj 2010./2011. i dobitnik Prve nagrade za kratki film ‘Book’ , Sony; BiH 2012. godine.
Nastavljajući odavati hommage prostoru u kojem živi i predmetima kojima je okružen slikar Zoran Šimunović ne libi se izaći iz interijera svog doma u najdalje zakutke svemira kako bi se zapitao ‘Je li astronautima potrebna umjetnost?’. Time se dakako implicira pitanje o ulozi umjetnosti u životima ljudi diljem svijeta kao i o njezinoj sveprisutnosti. Primjećivali je mi ili ne, željeli je mi ili ne, umjetnost se, ma gdje bili, uspijeva probiti do čovjeka. Čak i kada je ne vidimo i ne čujemo, ona u nas upire svoju energiju kao što čini sunce koje omogućuje život čak i kada je zaklonjeno debelim zastorom oblaka. Svjestan duboke nužnosti umjetnosti Šimunović se, u svom zaigranom stilu pita je li ona potrebna čak i astronautima u dalekom svemiru. Tako ovaj slikar boje i profinjene postmodernističke geste povezuje umjetnost s univerzalnim u univerzumu, piše Anita Ruso.
Na prvi pogled apstraktan, rukopis Zorana Šimunovića zapravo apsorbira apstrakciju u figuraciju. Radeći u prostoru svog doma on običnim, svakidašnjim predmetima na vrlo jednostavan i nepretenciozan način daje auru umjetničkog. Ti predmeti su važni jer su zaokupili umjetnikov um i njegovo stvaralaštvo, važni su jer su zabilježeni kao artefakti jednog postojanja. Igračke su postale opetovana opsesija na Šimunovićevim platnima: gumena patkica, drveni konjić za ljuljanje, ili onaj na kotačićima, rozi nosorog koji neodoljivo podsjeća na “balonaste” figure Jeffa Koonsa, plišani medvjedići… Ponekad su dvodimenzionalni, a ponekad se kao spomenuti koonsovski motiv “napušu” do trodimenzionalnosti. Slikar se non-stop poigrava perspektivama plohe na kojoj radi. Negdje je namjerno krati, a negdje zadire u dubinu. Mjestimice suptilno ocrtava bridove prozirnih geometrijskih tijela koja su u prostoru slike razmještena bez nekog vidljivog reda baš kao i voće, bogata rođendanska torta i valovite linije. Vaze s linearno nacrtanim cvijećem ponekad se nespretno naginju pa znaju biti na rubu skliznuća s namještaja na koje su postavljene. Bilje se, u svim tonovima zelene, a ponegdje i plave, nježno izvija iz točke ukorijenjenosti prema nekom suncu koje obitava izvan granica slike. Omiljena lampa marke Artemide elegantno se postavila na okrugli stol kojem ne vidimo noge. Linijski i geometrijski motivi poput valovitih umnoženih pravaca te točkica najčešće se ponavljaju iz slike u sliku povezujući pojedina djela u koherentan ciklus koji posve jednostavno i živopisno slavi prostor u kojem se slikar kreće, postoji i stvara.
Na svoja nova platna uselio je i stilizirane figure poput figure žene sa simpatičnom kapom na kojoj su zečje uši. Upravo je ljudska figura u Šimunovićev rad unijela novu dinamiku i svježinu. Svoja je platna počeo obogaćivati i tuđim predmetima. Pozivajući svoje prijatelje i poznanike da mu ustupe njima drage stvarčice Zoran od nedavno bilježi i motive koji njegov dom isprepliću s onima njemu bliskih, pa i manje bliskih ljudi. Tako slikar Zoran Šimunović nastavlja neumorno eksperimentirati, šireći lepezu motiva i izazivajući samog sebe sve do pitanja ‘Je li astronautima potrebna umjetnost?’.
Izložbu možete razgledati do 17. listopada.