– Tekstovi koji čine ‘Svako zrno pijeska’ isprva uopće nisu trebali završiti u knjizi. Začetak cijele priče dogodio se prije otprilike tri godine, kad sam za glazbeni portal SoundGuardian, čiji sam stalni suradnik sada već više od sedam godina, uz uobičajene recenzije recentnih glazbenih izdanja počeo pisati osvrte na Dylanove albume, od prvog iz 1962. naovamo – započinje Šibenčanin Toni Matošin priču o nastanku knjige eseja o Bobu Dylanu.
Kako je sve počelo? Tri godine ste sustavno preslušavali Dylanove albume – radi se o prilično zahtjevnom zahvatu…
– Ta mi se želja rodila nakon što sam konačno sve te nezaobilazne naslove iz povijesti rocka počeo slušati studioznije, ne samo ušima, da tako kažem. Ponirući sve dublje – naravno, iz vlastite vizure podložne svim nesavršenostima, subjektivnostima i ograničenjima – u taj uistinu veličanstven, trajno aktualan opus, u to stalno ispreplitanje nevjerojatnog, neponovljivog talenta i stalnih kreativnih i intimnih preobrazbi, te su recenzije postale i jedno osobno, inspirativno putovanje, koje je potrajalo nekih trinaest mjeseci. Toliko mi je, naime, trebalo da napišem sve te tekstove i da se svi objave na SoundGuardianu. Ideja o knjizi stvorila se negdje pred kraj tog ‘putovanja’, kad mi je nakon nekog od mojih monologa o svemu što me tu zaokupljalo supruga natuknula da bih mogao to sve skupiti u knjigu. Prošavši još jednom kroz sve te tekstove, shvatio sam da bi to i moglo imati smisla, što je i urednik portala, Dragutin Andrić, odmah prihvatio. Uslijedilo je popunjavanje ‘rupa’, jer su neke novije albume prethodno obradili kolege, a odlučio sam uključiti i vrijedna izdanja iz ‘The Bootleg Series’, koja okupljaju raritetne i dugo priželjkivane snimke iz Dylanove bogate riznice. I – evo nas tu…
Što je sve utjecalo na Vašu ljubav prema glazbi, kako se usmjeravao Vaš glazbeni ukus?
Rekao bih čak da sam relativno kasno počeo sustavnije pratiti glazbu, otprilike u kasnijim razredima srednje škole. Slušao sam štošta i ranije, posebno otkako je svijet uzdrmala Nirvana, ali tek nakon što su albumi kao format postali osnova za bilo kakvo slušanje glazbe, moja je glad za glazbom postala svojevrsno pogonsko gorivo. Tako je scena devedesetih bila, a dobrim dijelom i ostala stalna lektira iz čijih sam ishodišta polagano počeo puštati pipke prema starijim desetljećima. Tako su me Mercury Rev začudnim putem doveli do Briana Wilsona i The Beach Boys, The Flaming Lips naveli da ipak zavolim Pink Floyd, Nick Cave i Tom Waits usmjerili su me na Cohena, Oasis podsjetili da su The Beatles s razlogom najveći, a bendovi tipa Wilco, Uncle Tupelo, R.E.M. i Pearl Jam, pa onda i Lucinda Williams i Ryan Adams skrenuli taj moj glazbom ozračen svijet oštro u američkom smjeru. Bila je to putanja koja je neminovno dovela do toga da Bob Dylan, Johnny Cash, The Band, Gram Parsons i Bruce Springsteen postanu ne samo stalni favoriti nego i nadahnuće.
Koliko je bio kompliciran sam proces izdavanja knjige?
Ovo mi je zapravo treća knjiga. Isti izdavač, dakle, Udruga Glazba, koja stoji iza portala SoundGuardian, još mi je 2009. objavila roman ‘Tuga nije izraz lica’. Taj je roman već tada bio četiri godine star i u međuvremenu je nailazio ili na tišinu ili na isprike kako nije vrijeme za objavljivanje novih, nepoznatih pisaca. Portal za kojeg sam praktički tek počeo pisati izašao mi je ususret, što je i za SoundGuardian postala posve nova avantura. Imao sam, na neki način, dakle, sreće, kao i tri godine kasnije sa zbirkom pjesama ‘Kao prsti pred zimu’, koju je objavio splitski Redak, tiskara i izdavač koji po principu tiska na zahtjev omogućuju upravo neafirmiranim piscima da se probiju na tržište. Sa ‘Svakim zrnom pijeska’ stvari su bile lakše, jer u pitanju su uglavnom tekstovi koji su već izašli na SoundGuardianu i bilo je posve logično da će mi to biti i izdavač. Naslovnicu mi je darovao naš poznati fizičar Antonio Šiber, zadnje vrijeme poznat kao jedan od komentatora TV-emisije ‘Peti dan’, koji je nakon kraće prepiske bez zadrške ponudio svoj crtež Dylana na raspolaganje. Gledajući jednu od epizoda ‘Petog dana’, naime, shvatio sam da je i Antonio gorljivi zaljubljenik u Dylanov opus, pa sam ga odlučio kontaktirati u potrazi za mišljenjem, kakvim savjetom ili prijedlogom… SoundGuardian je pak dogovorio s našim cijenjenim glazbenim kritičarom i novinarom Zlatkom Gallom pogovor, koji sad krasi knjigu i daje joj svojevrsno zaokruženje.
Budući da se radi o poznatom i utjecajnom glazbeniku, jeste li razmatrali opcije prijevoda knjige i izlazak na strano tržište?
Iskreno, meni osobno to uopće nije padalo na pamet, ali već sam u nekoliko navrata naletio na takvo pitanje. Ne znam, vidjet ćemo kakva će biti sudbina knjige na hrvatskom, pa ćemo u skladu s tim razmatrati ambicioznija rješenja. Naravno da bi mi prijevod bio velika čast i priznanje.
Imate li u planu možda neki novi projekt?
Već dugo nisam pisao ništa osim recenzija i eventualno izvještaja s koncerata. Recenzije, pa tako i ova knjiga, zapravo su spoj mojih dviju velikih strasti, odnosno, budući da sam po zanimanju ekonomist, hobija – pisanja i glazbe. Pisanje proze tako mi je ostala stalna želja i izazov, tim više jer mi se već godinama, nakon spomenutog ‘Tuga nije izraz lica’ i romana ‘Nedovršena simpatija’ kojeg sam, zbog nezadovoljstva napisanim, pospremio za vječnost u ladicu, po glavi vrte čak dva romana, kao i nekoliko kraćih priča. Pisanja se treba uhvatiti, to je zahtjevan i samotan posao, a već godinama uživam u povlaštenoj ulozi oca jedne predivne djevojčice… Ali, neće me pisanje mimoići. Ima i ideja o novim izdanjima sličnim ovom o Dylanu, jer sam na sličan način, uslijed reizdavanja kompletnih kataloga ‘pročešljao”‘ opuse Nicka Cavea, inače mog prvog velikog favorita, pa zatim Beatlesa, Beach Boysa, U2… Nedavno, nakon Dylana, zapravo, proanalizirao sam opus Brucea Springsteena, čime sam posebno zadovoljan, a želja mi je pročešljati i golemi opus Johnnyja Casha… Ali, još ništa konkretno, jer dosta će toga ovisiti o ‘Svakom zrnu pijeska’…
Kako je kritika reagirala na ‘Svako zrno pijeska’?
Tek će reagirati, jer je knjiga tek ovih dana promijenila vlasništvo iz privatnog u javno. Zlatko Gall je napisao ne samo lijep pogovor, već i laskav osvrt u Slobodnoj Dalmaciji, pa se potajno nadam da će tim slijedom ići i ostale kritike. Nadam se da sam spreman i na negativne. Kao što rekoh, knjiga je sad vlasništvo javnosti i svatko je ima pravo ocjenjivati po svojim kriterijima.
