Šibenčanka, mlada umjetnica Lana Stojićević, odrasla u Crnici u neposrednoj blizini Tvornice elektroda i ferolegura, tek je u dvadesetim godinama svog života i daleko od rodnog grada shvatila u kakvim je uvjetima živjela. Jednom kad je shvatila što je troska i što sad crna brda iste čine mještanima Biljana Donjih, sela u zadarskom zaleđu, odlučila je svoj umjetnički rad iskoristiti u svrhu širenja istine o crničkoj troski.
Tu, kako je naziva, ‘nadrealnu situaciju’ želi učiniti još nadrealnijom postavljanjem audio-vizulane izložbe simbolično nazvane ‘Crno brdo’ koju su Zagrepčani mogli pogledati prošlog tjedna u prostorijama Studentskog centra.
SVJESNA POTENCIJALNE OPASNOSTI
Iza tebe je otvorenje izložbe ‘Crno brdo’ u SC-u u Zagrebu. S obzirom da se radi o problematici odbačene toksične troske iz Šibenika i selo u zadarskom zaleđu, što te navelo da se baviš tom temom?
Odrasla sam u Šibeniku, u blizini tada već zatvorene tvornice TEF. Iako sam znala da tu postoji nekakav otpad, tada sam bila premlada da bih bila svjesna potencijalne opasnosti.
Nakon što sam nedavno vidjela reportažu o TEF-u i o neadekvatnoj sanaciji njegova otpada (koja je vjerojatno bila opasna i za okolno stanovništvo), u mene se uvukao strah, ljutnja, ali i želja za informiranošću. Istovremeno, kao vizualnu umjetnicu, privlačila me nadrealna i zbunjujuća estetska impresija troske. Zato sam se upustila u istraživanje povijesti tvornice i njenih utjecaja, ne znajući da će me to odvesti do ‘Crnog Brda’, kako mještani Biljana Donjih u Ravnim Kotarima ironično zovu golemo brdo šibenske troske koja je deponirana usred tog sela (pored autoceste, točno iznad Zadra)!
U prethodnom razgovoru spomenula si kako se nisi htjela dodirniti te teme na tipično aktivistički način. Koja je poruka izložbe i na koji način si je realizirala, koji su materijali korišteni?
Izložbom sam željela ispričati ovu priču koja je apsurdna na mnogo razina i koja zahtijeva rješenje. Aktivistički aspekt izložbe ne može se poreći, ali nisam željela ostati isključivo na toj razini, jer temi nisam željela pristupiti agresivno i nametljivo kritički. Umjesto toga, pokušala sam nadrealnu situaciju učiniti još nadrealnijom. Prizori snimljeni na ‘Crnom Brdu’ su zbunjujući, pa čak i poetični, ali i disfunkcionalni jer se naslućuje opasnost, prijetnja i nemoć. Iz prakse lokalnog stanovništva Biljana Donjih očito je da su uobičajene aktivističke metode poput prosvjeda ovdje neefikasne. Kritika je prisutna samim time što se bavim tom temom i što zauzimam određen stav, a šteta bi bila ne iskoristiti sve što ta tema pruža. Mislim da je suptilniji pristup efikasniji. Ne treba sve servirati, željela sam zbuniti, zaintrigirati, ali i naglasiti neprirodnost situacije, izazvati dojam da tu zaista nešto nije u redu. Da mi je ta namjera vjerojatno uspjela, zaključila sam gledajući fotografije s otvorenja izložbe, na kojima većina posjetitelja koncentrirano čita tekst iz kataloga, ali i iz činjenice da se posjetitelji natprosječno dugo zadržavaju na izložbi i da su jako zaintesirani za ovu temu.
Izložba je realizirana multimedijalno, točnije, izložene su fotografije, video, audio, crteži i objekti koji sadrže manje komade troske.
U osmišljavanju koncepcije izložbe zapitala sam se kako umjetan postindustrijski i opasan krajolik utječe na stavnovništvo, kakve su njegove posljedice. S obzirom da krajolik, između ostalog, utječe i na narodnu nošnju, a poznato je da promjene životnih uvjeta utječu i na promjenu narodnog stvaralaštva, izradila sam svoju verziju narodne nošnje tog kraja, izvezenu vezom Ravnih kotara koji simbolizira zaštitu. Iako je taj vez inače šarena koloriteta, ovdje je u sivim tonovima, prilagođen novom krajoliku. Najvažniji dio te nošnje je maska koja prekriva lice i koja predstavlja simboličku zaštitu od ‘Crnog Brda’. Figura u gotovo postapokaliptičnoj narodnoj nošnji, kao reprezentacija mještana, luta po brdu, stalno je na rubu, ali ne uspijeva otići s njega.
Važan mi je i motiv kuće kao porozni ‘zaštitni omotač čovjeka’ koji u slučaju ‘Crnog Brda’ ne pruža zaštitu, kao ni spomenuta maska. Tako sam dokumentirala ruševine kuća bez krovova u Biljanima, a osobni dio rada prikazan je maketom kuće u kojoj sam živjela u blizini bivšeg TEF-a, iznad koje prijeteći lebdi komad troske.
Radovi su vizualizacija opće nemoći, konstantne prijetnje i nevidljivog štetnog utjecaja ‘Crnog Brda’.
Jesu li mještani sela upoznati s tvojom namjerom? Kakve su bile njihove reakcije?
Neki od mještana su upoznati s projektom. Jedan od najbližih susjeda ‘Crnog Brda’, kojem brdo troske krasi pogled s prozora, uključen je u projekt. Točnije, izložen je audio i transkript razgovora s njim, u kojem su spomenute brojne teme, od nemoći prema ‘Crnom Brdu’ do prošlih vremena ruralnog života. Razgovor s njim jedini je isključivo dokumentarni dio izložbe i stavlja cijelu priču u kontekst realnog vremena i prostora.
Rekla si izložbu dovesti u Šibenik. Kako to napreduje od našeg zadnjeg razgovora?
Nisam se stigla još pozabaviti konkretnim dogovorima, ali kako sam iz Šibenika, a i tema je usko vezana uz Šibenik, svakako bih ovaj projekt voljela predstaviti i šibenskoj publici, da ih, između ostalog, podsjetim da je to i njihov problem.
ILUSTRACIJA TRANZITNE POZICIJE
Misliš li da će svi doživjeti poruku postava, da će je shvatiti ozbiljno i dopustiti da ih izložba osvjesti usmislu da postanu svjesni da ono što je troska radila njima, sad radi drugima?
Mislim da je važno naglasiti da troska nije samo problem Biljana Donjih i okolice, već i Šibenika. Svatko tko misli da u Šibeniku nema otpada, neka samo pogleda teren TEF-a. I u Šibeniku ljudi žive pored industrijskog otpada, ali su valjda naviknuti pa više tu činjenicu ne percipiraju kao problem. Teren TEF-a ilustracija je tranzitne pozicije Šibenika. Umjesto industrije, dobili smo turizam, ali ne onakav kakvog bismo trebali imati. Servirana nam je plaža, ali s nje se ne vidi da se odmah iza ugla nalazi industrijski otpad. Sve dok se teren TEF-a crni, jasno je da nije do kraja saniran (a što je tek s opadom koji nije toliko vidljiv).
Može li kultura, umjetnost doista utjecati na promjene u društvu, lokalnim zajednicama iz tvog viđenja?
Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da kultura i umjetnost (pa tako i moja umjetnost), mogu promijeniti svijet, iako bih voljela da je tako. Mislim da je već i samo spominjanje nekih važnih tema u kontekstu umjetnosti, koja funkcionira na drugačiji način od npr. novinarstva,
važno i da negdje mora ostaviti trag. Pretpostavljam da umjetnost može biti jedan od koraka koji vode do pozitivnih promjena.
Što s izložbom nakon Zagreba, Šibenika…?
Rano je za priču o nekim konkretnim planovima jer sam bila fokusirana na premijerno predstavljanje projekta u Galeriji SC. Ali u ovoj struci nikad ne znaš što te čeka. Voljela bih ovaj projekt izložiti i na nekim skupnim izložbama, bilo bi sjajno predstaviti ga i u inozemstvu, ali o tome više kad se dogovori konkretiziraju.
