Stipendija punog naziva ‘UNESCO – Aschberg Bursaries Programme’ dodjeljuje se kreativnim, nadarenim pojedincima sa svih krajeva svijeta još od 1994. godine. Maja će u Brazil, točnije u njegovu federalnu i kulturno najrazvijeniju državu Bahiju, gdje će u Institutu Sacatar, smještenu na otoku Itaparica, provesti dva mjeseca, putuje u travnju ove godine. Nakon tri godine ustrajnog prijavljivanja na stipendiju, Maja konačno pakira kofere, a kartu i smještaj osigurava joj UNESCO.
– Vikendom ću malo istraživati Brazil, a preko tjedna sam na poslu – kroz smijeh će Maja.
Upravo ti se dogodilo ono za što svi mi kažemo da se događa ‘onim drugim ljudima, a ne nama’. Jesi li i ti tako razmišljala?
S prijateljem iz Novog Sada, Bojanom, inače nagrađenim pjesnikom na Art Attacku, dosta sam pričala o tim rezidencijalnim programima jer smo se istovremeno prijavili. Bojan za Split, ja za Sarajevo. Raspravljali smo hoće li baš nas odabrati, trebamo li se uopće ponovo prijaviti jer stalno pokušavamo, uvijek pišemo neke projekte. Oboje smo bili skeptični. Stipendija za Brazil nije prvi put da sam se za nešto, negdje prijavila.
Teško je dobiti rezidencijalni program. Najčešće ga dobiju profilirani, poznati književnici i više – manje često se pojavljuju ista imena. Već se tri godine prijavljujem na te programe i tek je sad ‘upalilo’. A to što putujem u Brazil, samo je bonus.
Koje sve zemlje primaju stipendiste? Koje su bile tvoje opcije?
U biti, UNESCO je pokrovitelj svih stipendija, a institucije koje su uključene nalaze se u Brazilu, Kolumbiji, SAD-u, Kanadi, Italiji, Francuskoj, Indiji, gdje sam se prijavila uz Brazil.
Možeš li objasniti što je to rezidencijalni program i zašto ideš u Brazil, odnosno što ćeš tamo raditi, koji je tvoj zadatak?
Rezidencijalni program, kako stoji u ugovoru, odnosno stipendija omogućuje da se nadarenom pojedincu, u bilo kojem segmentu, omogući prostor i vrijeme za kreativan rad. Znači, dobila sam prostor i vrijeme da mogu u miru pisati.
Odnosno, u Brazilu ćeš raditi sve ono što bi radila da ostaneš kod kuće?!
Da, s tim da oni, šaljući ljude u različite zemlje, potiču multikulturalnost, razmjenu iskustava. Dobiješ mogućnost pisanja u nekoj drugoj sredini i tamo razmjenjuješ iskustva s lokalnim umjetnicima i onima koji su s tobom u programu.
Recimo da to što ti netko plaća put i boravak da bi radila isto što radiš doma zvuči predobro da bi bilo istinito. Mnogi će pomisliti da postoji nekakva ‘kvaka’. Pa, postoji li?
Mislim da je ‘kvaka’ u mojoj, odnosno našim glavama. Jer, i sama ljudima govorim kako je nevjerojatno da sam baš ja dobila tu stipendiju pod uvjetom da je moj jedini, s naglaskom na jedini, zadatak da tamo pišem.
Misliš se kako je to super i kako nećeš raditi ništa. Malo ću pisati, i to je to. Međutim, kad shvatim da je i posao pisanje i to posao zbog kojeg ljudi pišu peticije, prosvjeduju, i da je prevoditeljstvo posao, pomislim kako ću se možda tamo i namučiti pišući. Možda hrpa ljudi i ja podcjenjujemo pisanje, a pisanje je zapravo težak zadatak.
JEDINA IZ HRVATSKE
Kolike su šanse da onaj tko se prijavi doista i dobije stipendiju?
Ovisi. Na primjer, moje su šanse bile 1:150 jer ih se toliko prijavilo. S obzirom da su uključene sve zemlje svijeta, rekla bih da je teško dobiti stipendiju. S druge strane, nisu svi jednako motivirani, niti svi imaju jednaku volju pronaći stipendiju na internetu.
Jedina si ih Hrvatske koja je primljena u rezidencijalni program?
Jedina sam ih Hrvatske, ali ne znam što je s Europom. Stipendija se dodjeljuje u tri kategorije, to su kreativno pisanje, vizualne umjetnosti i glazba. U Brazil ide nas troje. Sa mnom su dvoje umjetnika koji se bave vizualnom umjetnošću, Mustafa Kia iz Afganistana te Kitso Lelliot iz Bocvane.
Moraš proći tri koraka da bi dobio stipendiju. Prvi korak je napisati životopis, navesti što si sve objavio i iskustvo u umjetnosti kojom se baviš. Kad sam to prošla, na red je došao intervju preko ‘Skypea’. Pritom je njihov cilj bio proučiti mene kao osobu. I to koliko sam otvorena prema drugima, jesam li spremna upoznavati druge kulture, jesam li spremna o njima pisati, kako se odnosim prema drugim religijama, te kako ću se snaći u novoj zemlji i jesam li spreman učiti njihov jezik. Treći je korak bio nevezan uz mene i na njega nikako nisam mogla utjecati.
Hoćeš li od toga imati konkretne koristi u svojoj struci nakon što se vratiš iz Brazila?
Bilo bi glupo da odem tamo, vratim se i to na kraju nekako ne iskoristim. Ipak sam dobila stipendiju koja nešto vrijedi. Konkretno, kako u Brazil idem pisati, a imam i projekt u sklopu kojeg ću proučavati Blaise Cendrarsa, francuskog pjesnika. Paralelno s tim pisati ću svoju poeziju, pa bih te dvije stvari nekako ispreplela. To ću pisati na engleskom budući da ne znam portugalski jezik. Nastojat ću objaviti novu zbirku pjesama na engleskom i to vani. Kasnije bih je mogla prevesti i na hrvatski. A sve nuspojave, vidjet ćemo kad se vratim.
Na tragu švicarsko – francuskom pjesniku u Brazilu
Za vrijeme dvomjesečnog boravka u Brazilu, Maja će raditi na još jednom projektu, odnosno istraživat će život i djelo književnika Blaisea Cendrarsa.
– Neposredno prije nego što sam se prijavila za stipendiju, prevodila sam tekst o Blaiseu Cendrarsu, rođenom Švicarcu, no naturaliziranom Francuzu koji je dosta putovao po Brazilu. To mu je bila druga domovina o čemu je često pisao. Osim toga, u velikoj je mjeri utjecao na moderne pjesnike u Brazilu, te ga smatraju svojim predvodnikom. Taj sam tekst prevodila za antologiju koja će iz tiska zaći ove godine. To mi je dalo ideju da iskombiniram istraživački i kreativni program u Brazilu, što je prednost za dobivanje stipendije.
