Na nedavnoj svečanoj sjednici Gradskog vijeća Vodica povodom Dana grada, Petar-Pere Pelajić dobio je najviše moguće gradsko priznanje – Nagradu za životno djelo, a za osobiti doprinos razvoju kulture i turizma grada Vodica. Pelajić je najveći dio svog radnog vijeka proveo kao referent za propagandu i kulturu u nekadašnjem hotelsko-trgovačkom poduzeću Vodičanka, te više od tri desetljeća organizirao gotovo sve zabavno-glazbene i kulturne manifestacije u ovoj turističkoj destinaciji.
Kako doživljavate dobivenu nagradu za životno djelo? – pitali smo Petra Pelajića na početku razgovora za Šibenski tjednik.
– Nagrada glasi na moje ime, no ona je zapravo priznanje svim onim djelatnicima Vodičanke koji su 40 godina radili u toj nekad stožernoj tvrtki i ona je dokaz da su ti ljudi bili uspješni u svome poslu. Stoga i ovaj razgovor doživljavam kao vremeplov o Vodičanki, Vodicama i o vodičkom turizmu.
Kada je i kako započela vaša radna karijera u Vodičanki?
– Treba se prvo sjetiti kakve su zapravo Vodice bile krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. To je bilo selo bez asfalta, bez ikakve infrastrukture. Bilo je nešto malo kuća koje su se bavile turizmom, a stanovništvo je uglavnom živjelo od poljoprivrede. Sve je započelo dolaskom iz Zagreba mladog diplomiranog ekonomiste Ante Roce na čelo ondašnje Poljoprivredne zadruge, od koje ubrzo osniva HTP Vodičanku. Otada započinje turistički uzlet Vodica s velikim ambicijama. Prvo se izgradio i otvorio hotel Punta 1969. godine i mene su tada kao 21-godišnjaka zvali da radim na mjestu glavnog recepcionera. Otvaranje Punte bila je u to vrijeme svojevrsna revolucija, u onakvim Vodicama niknuo je hotel-neboder sa 650 gostiju i upravo sam ja primio te prve goste. Bio sam mlad i moram priznati da o turizmu nisam znao ništa. Kako ja, tako i drugi, osim nekolicine kuhara i konobara, Vodičana koje Roca povukao iz Slovenije. Na radnom mjestu recepcionera ostao sam devet godina. Bilo je problema te prve godine, druge već lakše, a 1972. godine otvaramo Olympiju – suvremen hotel sa arhitekturom iz 21. stoljeća. Dio kadra dolazi iz Punte, a zapošljavaju se i novi ljudi. U to vrijeme Vodičanka je stalno bila u dubiozama zbog uzetih kredita za hotela, pa su i plače bile poprilično mizerne. Međutim, među ljudima je vladala ljubav prema poslu i entuzijazam, želja i htijenje da se kroz rad uči o turizmu. Već nakon četiri-pet godina Vodice se zahvaljujući Vodičanki i njezinim hotelima počinju dizati na ljestvici turističkih mjesta.
Kažete da ste počeli kao recepcioner u hotelu Punta. Kada ste se onda počeli baviti organizacijom zabavnim i kulturnih sadržaja.
– Pa 1974. godine, kada s mjesta recepcionera u Punti na terasi restorana Borik počinjem organizirati plesne večeri i ostale kulturne-zabavne sadržaje. Tih godina popularan je bio i Prvi glas Vodica na Boriku. Dvije godine kasnije zajedno s turističkim djelatnicima Šimom Vlašićem i Josom Bilanom, inicijator sam i organizator velike Vodičke Fešte, koja će kasnije prerasti u kultnu manifestaciju. Feštu smo organizirali 26. srpnja na tradiciji koja je već bila saživjela u narodu, na temelju tog raspoloženja kod mještana odlučili smo raditi veliku manifestaciju. Moje ideje imale su veliku potporu mog direktora, na žalost, danas pokojnoga Jerka Latina, kao i potporu Josipa Juričeva, tadašnjeg predsjednika Turističkog društva. Ovaj dvojac favorizira je nas mlađe i prihvaćao naše ideje. Inače, to vrijeme bilo je tek nekoliko privatnih restorana uz one Vodičankine. Stoga, smo po ulicama i trgovima izvlačili štandove, a napravili smo i veliku ljetnu pozornicu. Ubrzo je Vodička Fešta prerasla u spektakularan i jedan od najposjećenijih događaja u Dalmaciji.
Od koga ste zapravo učili u tom svom poslu?
– Stalno sam odlazio na raznorazne turističko-hotelske seminare i skupove. Jedan takav skup bio je u Zadru, na kojemu sam pomno slušao profesora murterskih korijena Vlatka Jadrešića. On je osnovao katedru turizma i kulture i bavio se humanističkim aspektima turizma pri čemu je na prvo mjesto stavljao kulturu. Ne onu salonsku kulturu, već kulturnu baštinu, od običaja do folklora. Dao je odgovore na pitanja kako sve to organizirati i staviti u turistički život kako mještana, tako i gostiju. Na temelju njegovih stavova počeo sam razmišljati koja sve mjesta treba koristiti za kulturno-zabavne aktivnosti, osim onih na postojećim terasama. Inače, već sa samo 30 godina, 1978. godine na skupu u Vrsaru proglašen sam za turističkog djelatnika godine.
Koja su prva poznata imena iz svijeta glazbene estrade preko vas dolazila u Vodice.
– A koja nisu. Dok još nismo sišli u centar Vodica, cijela estrada je prošla Borikom. Ivo Robić, Vice Vukov, Mišo Kovač, Gabi Novak, Zdenka Vučković, Krunoslav Cigoj, Tereza Kesovija, Oliver Dragojević, Ibrica Jusić Novi Fosili, Bijelo Dugme, Indeksi.. Indeksi su u Vodicama boravili i po mjesec dana. Sjećam se da je pokojni Davorin Popović znao reći kako su oni genijalci, jer mogu izdržati zajedno na okupu mjesec dana, a da se ne posvade. Većina njih nastupala je poslije i na ljetnoj pozornici. Primjerice, Srebrna Krila su dva ljeta zaredom svirale u noćnom baru hotela Punta. Nakon što smo u njemu ukinuli striptiz, odluči li smo angažirati za cijelo ljeto neki kvalitetni sastav, a pronašli smo ga u Rakovom potoku između Zagreba i Karlovca, onda su u Srebrnim Krilima bili Aco Bujić, Dado i Vlado Kalember. Te dvije godine, 77. i 78. klub je bio krcat od svibnja do rujna. Sjećam se jednom su uzeli dva dana slobodno i otišli u Zagreb radi snimanja nove ploče. Vlado Kalember mi je poklonio tu novu singlicu pjesme Ana, a ja sam je onako iz zafrkancije preko koljena razbio. Do Božića Ana je prodana u 200 tisuća primjeraka i postala je mega hit. Nakon toga, Srebrna Krila postali su najpopularniji band u državi, no, nisu zaboravili Vodice. Nastupili su 1980. godine na ljetnoj pozornici i održali gratis koncert. I veliki Oliver Dragojević je više puta besplatno pjevao u Vodicama, i na taj se način odužio za prethodne ostvarene gaže. Želim reći koliko su bili važni ti kontakti i prijateljstva koja su se godinama slagala. I osamdesetih godina sve grupe ondašnjeg Novog vala nastupala su na našem rukometnom igralištu i to svakog ljeta. Azra, Aerodrom, Parni valjak, Film, Idoli, Haustor, da ih sve ne nabrajam. I sve te grupe znale su počastiti Vodice i besplatnom svirkom na ljetnoj pozornici.
Poznato je da ste bili i jedan od inicijatora Radijskog festivala kojemu su Vodice bile domaćin pet godina!
– Da, sve je počelo 1996. godine kada su na moj poziv u Vodicama gostovale Humane glazbene zvijezde predvođene mojim prijateljima Kalemberom, Ibricom, Cetinskim, Novkovićem i koje su održale besplatni koncert u malome portu. Tada se u Vodicama našao i Juraj Hrvačić, direktor Obiteljskog radija, te je na vodičkoj rivi rođena ideja o organizaciji Radijskog festivala. Međutim, nakon pet godina festivala u Vodicama, on je premješten u druge destinacije. Moram kazati da za njegovo održavanje nije bilo dovoljno sluha kod tadašnje aktualne gradske vlasti. Za njega je trebalo izdvojiti sto tisuća kuna iz gradskog proračuna, na što vlast nije pristala, pa je festival otišao iz Vodica. Čini mi se da u vlasti nisu bili svjesni njegove važnosti u promotivnom smislu za Vodice.
