Na današnji dan 10. travnja 1402. godine, na poziv biskupa Pulsića, posebni odbor građana donio je odluku da se gradi nova katedrala u Šibeniku, za koju će kamen temeljac biti postavljen tek tridesetak godina kasnije, zbog sukoba s Mlečanima. Naime, kamen temeljac katedrale svetog Jakova, tog najznačajnijeg graditeljskog ostvarenje 15. i 16. st. na tlu Hrvatske postavljen je tek 1431. godine. Bio je to početak ostvarenja težnje Šibenčana da se odvoje od trogirske biskupije. Ovu inicijativu je pokrenuo biskup Bogdan Pulšsć, po kojem je i nazvana prva faza gradnje katedrale. Preostale dvije stilsko-razvojne faze katedrale nazvane su po dvojici najznačajnijih arhitekata koji su definirali njezin današnji lik – Jurju Matijevom Dalmatincu i Nikoli Ivanovom Firentincu.
Od 16. stoljeća na katedrali su kontinuirano rađeni brojni manji popravci,prvenstveno zbog propuštanja vode. U drugoj polovici 19. stoljeća zalaganjem šibenskog arhitekta Paola Bionija i uz potporu austrijske vlade izvršena je temeljita i sveobuhvatna restauracija (1843-1860). Nakon drugog svjetskog rata u cijelosti je obnovljena sakristija (1947.-49.), a izmjenom željeznih zatega (1961.) izvršena je statička sanacija katedrale. Tri granate ispaljene s broda bivše JNA 18. rujna 1991. g. probile su kupolu katedrale. Sanacija oštećenja kupole izvršena je od 23. kolovoza 1996. do 14. ožujka 1997, a program održavanja (čišćenje) i nadgledanja se nastavlja i dalje.
Zbog svojih iznimnih vrijednosti katedrala je 2000. godine uvrštena u UNESCO-ov popis svjetskog kulturnog nasljeđa.
