Za stanovnike šireg područja amfiteatar u Burnumu zasigurno je bio mjesto održavanja spektakularnih borbi, a posjet amfiteatru neizostavni dio društvenog života Rimljana.
Znanstvenici drže da su gladijatorske borbe u Rim mogle doći iz tri kulturna kruga: iz Etrurije, Kampanije i grčkih gradova na jugu Italije. U etruščanskim i grčkim grobnicama otkrivene su, iznad grobnica, freske s prizorima borbi. Livije navodi da su rimski saveznici iz Kampanije nakon pobjede nad Samnićanima priredili ceremonijalne borbe. Krajem 4. ili početkom 3. st. pr. Kr. u Rimu su se održavale gladijatorske borbe upriličene kao dio pogrebne ceremonije (ludi funebri). Prva je zabilježena 264. g. pr. Kr. S vremenom je broj parova boraca stalno rastao. Kako su bogate aristokratske obitelji u Rimu kroz 2. i 1. st. pr. Kr. akumulirale golemo bogatstvo zbog naglog širenja države na nove provincije, priljev robova bio je stalan, a gladijatorskih parova u igrama bilo je već na stotine. Unatoč tome što je Senat morao ograničiti njihov broj, borbe su postajale sve važnije političko sredstvo pridobivanja ljudi. Nisu samo robovi u njima sudjelovali, nego se su borili i građani, poneki čak iz uglednih senatorskih obitelji.
Prvi stalni, kameni amfiteatri gradili su se na jugu Italije, gdje su osnovane i prve škole kojima su upravljali majstori (lanistae). Iz najpoznatije škole, one u Kapui, 73. g. pr. Kr. krenula je Spartakova pobuna robova. Od Augusta nadalje carevi su uviđali važnost gladijatorskih igara za unificiranje države i održavanje carskog kulta. Šefovi najvažnijih gladijatorskih škola plaćani su iz sredstava carske administracije. Borbe su nadmašile sve prethodne brojem, raznolikošću i ekstravagancijom, a njihovo priređivanje postalo je ekskluzivno pravo imperatora. Troškom su daleko nadmašivale teatarske priredbe (ludi scaenici) i utrke zaprega (ludi circenses). Sudionici su bili ratni zarobljenici i osuđenici, ali i slobodni ljudi dragovoljci.
Ključna točka u razvoju igara bila je izgradnja golemog amfiteatra u Rimu, koju je 70. g. počeo Vespazijan. Amfiteatar je inauguriran deset godina kasnije pod Vespazijanovim sinom Titom. Uz Kolosej, kako je taj amfiteatar kasnije nazvan, bile su četiri gladijatorske škole.
Brojni su i različiti tipovi gladijatora, pogotovo jer su osim uobičajenih duela priređivane i predstave s posebnim scenarijima, kao i borbe sa životinjama i lov na njih. Samnis (Samnićanin) i Gallus nestaju početkom Carstva, dok je Thraex (Tračanin) opstao zajedno s likovima koji se nisu mijenjali stoljećima: murmillo, hoplomachus, retiarius, secutor, eques, provocator. Essedarii se bore na britanskim bojnim kolima, bestiarii su obučeni za borbe sa životinjama, a postoje čak i gladiatrices – žene gladijatori.
Za stanovnike šireg područja amfiteatar u Burnumu zasigurno je bio mjesto održavanja spektakularnih borbi, a posjet amfiteatru neizostavni dio društvenog života Rimljana. Iako su gladijatori vrlo često bili robovi ili pak osuđeni zločinci, ta činjenica nije utjecala na izuzetnu popularnost koju su uživali među pukom. O popularnosti gladijatora svjedoče zapisi i česti prikazi u umjetnosti. Gladijatore kao ukrasni motiv pronalazimo i na lucernama (svjetiljkama) iz Burnuma, na kojima se jasno mogu identificirati gladijatori tipa murmillo i hoplomachus.
Kako su borbe bile smrtonosne, molitve i žrtvovanja bili su sastavni dio rituala prije i nakon borbe. Uobičajeno je da se unutar amfiteatra ili u njegovoj blizini nalazi svetište posvećeno Nemezi, božici odmazde, zaštitinici gladijatora. Burnumski amfiteatar nije izuzetak, stoga je prilikom istraživanja u zapadnom dijelu pronađeno svetište (nastalo pregradnjom stubišta) s malim kamenim žrtvenikom za žrtve paljenice i nekoliko uljanica.
U Burnumu vjerojatno nisu postojale stalna gladijatorska grupa (familia gladiatoria) i škola za obuku (ludus). Ludi su se održavali povremeno, uz gostovanje putujućih gladijatorskih družina ili u posebnim prilikama, poput priređivanja spektakala s ratnim zarobljenicima (iz Vespazijanova i Titova Judejskog rata).
