Dan nakon Svih svetih, u koji pišem ovaj tekst, slavi se u Katoličkoj Crkvi kao Dušni dan. To je dan posvećen molitvi za naše pokojne. Temeljtoj molitvi je vjera da se čovjekov život ne završava tjelesnom smrću. Naša duša, taj Božji dah u nama, ne umire s tijelom, nego odlazi k Bogu u novi život, savršeniji, potpuniji, radosniji… Sveto pismo (Knjiga Otkrivenja) učinas kako pred Boga ne možemo doći nečisti i nespremni. Valja nam se očistiti i do kraja posvetiti. ‘Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, neće ući u kraljevstvo nebesko’, rekao je Isus. Proces obraćenja nastavlja se i nakon smrti. Zato Crkva vjeruje da duše pokojnih borave u čistilištu kako bi se pripremile za konačni susret s Bogom. Naše molitve im u tome pomažu.
Molitve za pokojne nezaobilazan su dio katoličkog bogoslužja i pobožnosti. Njihova ozbiljnost i potresna snaga glazbenicima su neiscrpna umjetnička inspiracija koja je iznjedrila neka od najznačajnijih djela u povijesti glazbe. Ovdje valja spomenuti i bogatu baštinu pučkog pjevanja u mnogim našim primorskim i otočkim župama posebno dojmljivu upravo u sprovodima i misama za pokojne. (Pohvala i čestitka murterskim pučkim pjevačima koji su večeras u katedrali predstavilisvoj novi nosač zvuka ‘Pokoj vičnji’ s glagoljaškim napjevima iz pokojničkog bogoslužja.)
ODNOS PREMA SMRTI
Ipak, obilježavanje Svih svetih i Dušnog dana nedvojbeno pokazuje kako se odnos prema smrti u naše vrijeme promijenio. Smrt se potiskuje iz života. Ljudi su okrenuti sadašnjosti iz koje nastoje izvući najbolje. Bolest, patnja i umiranje su nam postali nepoželjni, jer ometaju našu bezbrižnost. Preselili smo ih u staračke domove i bolnice. Posebno se djecu nastoji ‘zaštititi’ od takvih stresnih iskustava!? Koji obrat od onog vremena kada se umiralo doma i kada su djeca zajedno s odraslima pred odrom s tijelom umrlog molila za pokoj njegove duše.
Čudan je taj naš odnos prema smrti. Nelogičan. Iako svi dobro znamo da je smrt neminovna, da ništa u životu nije tako sigurno kao činjenica da ćemo svi umrijeti – a hoće li se to dogoditi danas, sutra, prekosutra ili za određeni broj godina, u konačnici je manje važno – mi uporno bježimo od nje. Djetinje naivno mislimo da će ona nestati, ako stavimo ruke na oči da je ne gledamo. Pa i onda kada je ne možemo izbjeći, suočavamo se s njom na takav način da joj izbjegavamo gledati u lice. Na sve moguće načine pokušavamo ublažiti njezin podmukli zadah. A tek sprovodi? Sve više postaju prave parade patetike i banalnosti. Kao da njima hoćemo pobijediti i zakopati samu smrt, a ona se poput kakvog dosadnog podrugljivca uvijek iznova vraća. I ne mogu se oteti dojmu kakomi svećenici u takvim prilikama izgledamo kao strano tijelo. Molimo i govorimo o uskrsnuću, o vjeri inadi, a oko nas se kuka, pjeva i recitirao crnom grobu, o nepovratnom rastanku, o tuzi i očaju, ili o čak nečemu što sa takvim trenutkom nema nikakve veze.
Smrt i umiranje nije moguće potisnuti iz života. Ludost je to i pokušavati. Smrt je jaka. Sagiba svaku vlast i silu. Prodire u samu srž života i propituje temelje smisla postojanja. I nikad nas neće ostaviti na miru. Jer ne radi se ovdje samo o onoj smrti na koncu, s kojom završavanaš boravak na zemlji. Cijeli naš zemaljski život prožet je svakodnevnim umiranjima. Rađanje i umiranje dvije su nerazdvojive niti od kojih je satkan. Svako rađanje nosi u sebi bol umiranja. Svaka odluka, svaki rastanak i odlazakumiranje je onomu što ostavljamo da bi se rodilo ono za čim težimo. Svaki pogled i korak u budućnost zahtijeva odricanje od sadašnjosti. A tek život s trajnom patnjom? Steretimai križevima koje nismo birali a ne možemo ih ukloniti? Zar to nije življenje u sjeni smrti? Gledaš sunce, a ne možeš do njega da te ogrije.
‘MEMENTO MORI’
Mudrost je znati umirati, i to najveća!Tko god se dade trajno zarobiti u tijesnu sadašnjost, taj nikad neće doživjeti bezgranična prostranstva života koji stremi prema vječnosti.Temeljni smisao vjere upravo je u tome da nam pomogne suočiti se smrću i sa svakim umirenjem koje život nosi. Uzalud bi naša vjera naša, da Krist nije uskrsnuo, piše sv. Pavao. Kristovo uskrsnuće je svjetlo pod kojimkršćanin gleda na smrt. Samo u vjeri da ćemo, ako s Kristom umiremo, s njime i živjeti, ima smisla naš zemaljski. Čak i onda kada sa sobom nosi patnju, bol, odricanje i žrtvu. Samo uskrsnuće koje jamči život bez ikakve sjene smrti može potpuno opravdati svako umiranje.
‘Memento mori! – Misli na to da ćeš umrijeti!’kaže stara mudrost. Podsjećanje na smrt zato je jedini put da svoj život gledamo u njegovoj cjelini, da ga planiramo i živimo svjesni da mu nismo gospodari. Jedna biblijska molitva (Ps 90) kaže: ‘Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.’ Mudro, dakle, živi onaj koji zna da je ovdje privremeno, da je gol rođen i da će gol umrijeti. On u svoj život, u sva svoja razmišljanja, planiranja, u svoje molitveugrađuje umiranje i smrt. Istinski živi samo onaj koji prihvaća zakon smrti i u njemu vidi dublji zakon života, života koji nikad ne umire. Njega zadnji trenutak zemaljskog života neće iznenaditi. On svemu može reći zbogom, jer jasno vidi kako je potrebno umrijeti da bi se živjelo.
