Napokon je i ovdje pala kiša! Naravno, popračena jakim vjetrom koji nam ne da spavati i zbog kojeg uvijek moramo biti ‘atento’, čak i onda kad smo vezaniu marini. Ipak, lijepo je bilo osjetiti kišne kapi. Gotovo kao i kod nas, sutradan se već razvedrilo i okrenulo je na buru. Samo što ovdje dnevna temperatura, uz zahlađenje, dosegne i do 28stupnjeva Celzija, pa me buni mjesec u kojem se nalazimo, jer nisam navikla na baš tako toplo vrijeme u ovom periodu. Bilo kako bilo, jesen je i na jugu Turske. Valja pripremiti brod za odraditi zadnji ovosezonski charter i nakon odrađenog chartera spakirati kofere i via moj dragi Šibenik. Napokon!
MUST HAVE
No, kako ljudska taština uvijek proradi kad ne treba, uz nju se i nameću misli: ‘A, šta opet raditi u Šibeniku cilu zimu?’, tj. treba izorganizirati život i nametnuti sebi obveze narednih četiri ili pet mjeseci. Naučila sam nešto i od protekle zime pa će mi ove vjerojatno biti lakše kvalitetnije provoditi dane. To je onaj veliki apsurd, kad jedva čekam doći doma, a već unaprijed se pitam: ‘A, šta onda’? Neću posebno spominjati dragocijeno vrijeme s obitelji i prijateljima, jer to je onaj ‘must have’ i takvog vremena nikad dosta. Jednako tako, vrijedi i za ono darovano vrijeme koje je potrebno provesti i u samoći ili, kako mi je drago reći,otići u ‘duhovnu pustinju’. Kako nastojim pratiti svakodnevna zbivanja u gradu, tako sam ovih dana, čitajući portale, popratila i intervju s gospođom Ukrajinkom- ‘slastičarkom’. U vrlo malom postotku s dotičnom se donekle i mogu složiti glede komentara o našem malom gradu. U ostalom navedenom apsolutno ne. I opet me zaboli kad stranci negativno komentiraju život u Šibeniku, makar to i bilo u dobroj namjeri. Zadnjih 5 mjeseci živim u Turskoj, radim i s posadom iz Ukrajine, kako sa ženskim tako i s muškim članovima posade. Jako dobro znam kako se u Ukrajini živi (loše, samo mala napomena da je prosječna plaća, ne mirovina,oko 300 eura) i znam koliko Ukrajinke očajnički žele napustiti tu zemlju i da se upravo na putovnicu te zemlje gleda kao na najgoru moguću putovnicu svijeta. I žao mi je zbog toga! Nikada se ne bih usudila loše komentirati o jednom gradu ili zemlji, a da te iste loše činjenice o svom gradu i svojoj zemlji zanemarim i sakrijem. O ostalim navodima ne želim niti komentirati (naročito ne o onom koje se tiče morala i seksualnog života Ukrajinki) kao ni o problemima koje upravo takva posada na jahtama kreira. Ne želim nikoga vrijeđati niti mi je to namjera, ali nikako ne mogu dopustiti kritike bilo koga tko pomno skriva istinu o svojoj zemlji.Neki će reći da i ja činim jednako, da kritiziram Šibenik. Možda je tomu tako, ali dajem si za pravo to činiti jer Šibenik je moj grad i Hrvatska je moja zemlja i ja sam svjesna situacije u kojoj se nalazimo. Stoga smatram da mi koji u našem malom Šibeniku živimo imamo pravo sve kometirati. Dobro i loše!
USPOMENE BLIJEDE
Eto, našla se jedna od mnogih koja već punih 12 godina putuje svijetom (i davno prije sadašnjeg zaposlenja) i jako dobro poznaje kulturu pojedinih zemalja. Sve ovo moje je u dobroj namjeri, valja biti pažljiv kad se iznose činjenice i valja ih argumetirano iznositi. Uskoro će se zbiti i moj rastanak s Turskom i dragim Turcima, kao i sa svim onim većinskim ukrajinskim turistkinjama koje polugole šetaju usred zemlje poštujućeg Islama. One manje sretne događaje na ovom vijađu već pomalo i zaboravljam, dugoročno će ostati u sjećanju ipak samo oni dobri! I da…sestro moja jedina, sretan ti i blagoslovljen rođendan! Život je lip!
