Društvo 21. stoljeća voli apostrofirati ljudska prava i na njih se pozivati u gotovo svim životnim situacijama. Za očekivati bi bilo da smo, sukladno tome, dotjerali društvo po principu humanosti i osjetljivosti do najviše razine do koje smo uopće mogli, no istina je ipak sasvim drugačija. Uspjeli smo dehumanizirati čovjeka u tolikoj mjeri da smo postali apsolutno neosjetljivi , usprkos velikoj količini informacija koju primamo – ili baš zbog njih – na ljudsku patnju, smrt i nepravdu.
Zaista, daleko smo mi još od humanog i pravednog društva. Za tragedije brinemo samo ako se tiču izravno nas. Svojedobno nam nije bilo jasno kako je svijet mogao ostati imun na prizore razorenih hrvatskih gradova, Vukovara, stoljetnog Dubrovnika. Zgražali smo se zašto svijet ne plače nad rupom u kupoli remek djela Jurja Dalmatinca, nad masakrom na sarajevskoj tržnici… ne da nije plakao, nego je živio punim plućima u apsolutnoj nebrizi, sto na sat, u grozničavom ritmu ovog vremena koji sažvače i ispljune današnji dan bez da se okrene i promisli dvaput o njemu. Baš bezosjećajno, nije li? Kao da smo mi drugačiji.
CIRKUS SA ZAPADA
Već tjednima traju grozni masakri u Nigeriji. Zaista ti jadni ljudi imaju peh što se nisu rodili u New Yorku, jer ako se tamo zaleti avion u neboder zaustavi se kugla zemaljska i stane povijest, ili Parizu, gdje ako eksplodira bomba u redakciji ili trgovini svi najmoćniji ljudi ovog svijeta proplaču i isprepletu ruke u solidarnosti i tuzi dok svi najvažniji mediji ovog svijeta odaju počast, i mi skupa s njima jer smo konzumenti samo takvi tog dvoličnog cirkusa sa Zapada. Nitko se, ne zapravo, osim kakve sporadične vijesti od pola minute prije sporta ili prognoze, ili malog člančića u rubrici Svijet, ne bavi tisućama izmasakriranih ljudi koji su proteklih tjedana živote izgubili, ne znamo im ni točan broj jer su tijela prilično raskomadana i nema ih tko ni sastaviti ni prebrojati nego samo bacati na hrpu. UNICEF –u je preče bavljenje rodnom ideologijom nego djecom u Nigeriji koja masovno služe kao bombaši ‘samoubojice’ i općenito pogibaju kao muhe u još jednoj eskapadi nasilja u najgorem obliku na koje naš savršeni svijet sliježe ramenima, ako uopće i to. Sućut, pomoć i suze rezervirani su tako za one za koje nas mediji uvjere da su vrijedni naših suza. Na ove druge ćemo pomisliti jedino ako slučajno s njima dopadnemo u istu skupinu na svjetskom nogometnom prvenstvu. Zašto smo onda prije dvadeset i nešto godina od drugih tražili sućut, ako je ni sami ne znamo ponuditi? Zašto nismo iz svog krvavog iskustva postali barem osjetljiviji, kad već nismo svjetski relevantni, te zadržali nekakvo dostojanstvo barem u nastojanju da prekinemo tu sramotnu medijsku ignoranciju i nebrigu? Shvaćam da je teško barem se na trenutak prestati baviti time što je Milanović mislio kada je rekao već to što je tog dana rekao, no možemo li barem pokušati? Eto pitanja bez odgovora…
A možda i ja previše očekujem od svijeta koji je život i smrt i njihovo obrtanje naopačke pretvorio u vrlinu i pogađate, ljudsko pravo. Evo baš se početkom veljače obilježava Dan života. Ironija je da svega nekoliko dana dijeli taj datum i obljetnicu presude Vrhovnog suda SAD-a u slučaju Roe vs Wade kojom je u svim američkim državama 1973. legaliziran pobačaj. O tome kakav je utjecaj ta presuda imala na svijet (unatoč činjenici da ni izdaleka nije bila među prvima, jer još je Lenjinov SSSR daleke 1919. krenuo u tom smjeru) , a zbog utjecaja američke popularne kulture preko medija i industrije zabave na ostatak svijeta, ne treba posebno ni govoriti. Eliminacija nerođenih postala je tako, što je u biti dijabolično do bola, perjanica ženske emancipacije i vrhunac ostvarenja ženskih prava. U ime tih ‘prava ‘, namjerno ih stavljam pod navodnike jer je sramota ljudskog roda da uklanjanje najmanjih i najnezaštićenijih iz prividno najsigurnijeg mjesta na svijetu, a u biti sigurnog kao dolazak u Auschwitz u određenom trenutku u povijesti, uopće razmatramo u kontekstu ‘prava’. Ne bi li pravo na život u nekakvoj osnovnoj logici trebalo biti temeljno ljudsko pravo iz kojeg proizlaze sva ostala ljudska prava? Znate koja je najveća ironija? Akterica iz spomenutog procesa u SAD-u, koja je zahtijevala da joj se prizna pravo da pobaci, Norma L. McCorvey (pod pseudonimom Jane Roe), ipak nije pobacila nego je rodila svoje dijete i kasnije je izjavila da u ‘vrijeme sudskog procesa nije bila dovoljno informirana o pojedinostima postupka od strane odvjetnika i da nije bila upućena što pobačaj stvarno jest te da ne bi sudjelovala u tome da je znala punu istinu’. Ta činjenica ostaje tek zrno utjehe u saznanju da je samo od tada, samo u SAD-u, eliminirano 55 milijuna nerođene djece te da je na taj način uklonjeno više ljudskih života nego u svim ratovima u ljudskoj povijesti.
SIMBOL VRIJEDNOSTI
Primjeri svjetskog ignoriranja žrtava koje po njegovim mjerilima nisu važne, ljudi iz Trećeg svijeta i onih nerođenih samo nažalost podcrtavaju istinu da čovječanstvo po pitanju vlastite humanosti još ima puno za učiti. Sve dok naš osnovni instinkt ne bude zaštita najslabijih, već dominacija jačih u smislu eliminacije i nebrige za slabije, nećemo imati pravo smatrati se Ljudima u pravom smislu te riječi. Koliko god mi možda mahali svojom osjetljivošću i ‘napretkom’ kao maksimama koje vode moderne i prosvijetljene ljude, kako si mi, potpuno nezasluženo, volimo tepati, nećemo to istinski postati sve dok postoji i jedno ubijeno dijete na ovom svijetu za koje smatramo da nije vrijedno naših suza.
Da se vratim na pitanje iz naslova. Možda je paradoksalno što se Dan života obilježava svake veljače u svijetu kakav danas postoji, možda je njegovo postojanje ironija samo takva…a možda ipak, baš zbog šačice ljudi koji ga tvrdoglavo obilježavaju i uporno ističu da je za njih BAŠ SVAKI život jednako vrijedan, unatoč svijetu koji se ponaša suprotno, upravo to obilježavanje ima smisao. Možda se ja i vi jednom ipak probudimo u svijetu u kojem će, poput simbola Jaganjca koji je zamijenio Pashu, ta žrtva nekima beznačajnih postati opomena i simbol istinske vrijednosti. Sretan vam Dan života!
