Svjetski dan bolesnika obilježava se svake godine u katoličkoj crkvi 11. veljače. Ovaj dan je postao i svjetski dan bolesnika bez obzira na pripadnost ili nepripadnost katoličkoj crkvi. Iako će ovaj tjedan većina slaviti i darivati se povodom sv. Valentina koji je postao pomodni hit pa se za Valentinovo svi natječu tko će otići na ljepše i romantičnije mjesto, zaboravljajući da se ljubav pokazuje 365 dana u godini, ja ću pisati o onima koji bi nam trebali biti bitniji od pomodnih trendova.
Svjetski dan bolesnika utemeljio je papa Ivan Pavao II posebnim pismom datiranim 13. svibnja 1992. godine i naslovljenim na kardinala Fiorenza Angelinija, predstojnika Papinskog vijeća za pastoral zdravstvenih djelatnika.
MARIJANSKO SVETIŠTE
Kao datum obilježavanja Svjetskog dana bolesnika izabran je 11. veljače, kad se u katoličkoj crkvi slavi spomendan Blažene Djevice Marije Lurdske. Predmetni datum je izabran jer je marijansko svetište u Lourdesu poznato po brojnim čudesnim ozdravljenjima postalo veliko okupljalište bolesnika koji se dolaze moliti… Glavni cilj ovog Dana je da se društvo senzibilizira za potrebe bolesnika, te da im se osigura bolja zdravstvena skrb. Nadalje, cilj ovog dana je da se bolesnik i njegove potrebe stave u središte zdravstvene i društvene skrbi te da se svakom oboljelom pruži adekvatna skrb,osigura dostupnost zdravstvenih usluga i omogući zadovoljavanje tjelesnih, mentalnih i duhovnih potreba.
I dok ovo pišem ne mogu se ne zapitati kako se ovaj dan obilježava u Hrvatskoj, Šibeniku odnosno koliko se svatko od nas prisjeti bolesnika, starih i nemoćnih osoba i bolesne djece. Ali ne samo na ovaj dan, već koliko svatko od nas čini to svakodnevno. Jednaka dostupnost zdravstvene skrbi zvuči kao šala dok su nam liste čekanja po par mjeseci do godinu dana. Ne mogu se ne zapitati kako je moguće da smo svi postali imuni na uvjete liječenja djece u inim bolnicama s kojih otpada strop na dječjim odjelima, na činjenicu da za liječenje djece skupljamo sredstva humanitarnim akcijama jer to ne ide na teret HZZO-a! Koliko od nas uopće zna da djeca s posebnim potrebama nemaju osobnog asistenta i to u gradu Kninu, ali i u mnogim drugim gradovima? Znaci li to da djeci Knina ne treba ono što ima Šibenik? Zar moramo biti zahvalni političarima grada Šibenika na toj ‘privilegiji’? Zar to ne bi trebalo biti nužno u svakoj županiji, gradu, selu, u svakoj školi? Zar to nije minimum koji možemo i moramo pružiti djeci s posebnim potrebama?
NAJVEĆI LUKSUZ
Ovo je jedna od stotine crtica koje mi padaju na pamet… Valjda ni stotine redaka ne bi bilo dovoljno da se vidi apsurdi našeg sustava i brige o bolesnima, nemoćnima i potrebitima. Međutim, kritiku ne upućujem samo sustavu, već i svakom od nas, jer koliko je svatko od nas učinio da sustav, društvo počne cijeniti, prihvaćati i pomagati bolesnom? I nek’ svatko zapita sebe koliko je učinio da pomogne onom tko je bolestan ili zašto shvaćamo zdravlje kao nešto normalno. Osvrnimo se oko sebe i shvatit ćemo da je to najveći luksuz ukoliko ga imamo.
