Blagdan sv. Mihovila pred nas stavlja uvijek zahtjevan izazov suočavanja sa samim temeljima čovjekovog postojanja. Uronjeni smo u stvarnost u kojoj se odvija nadvremenska borba dobra i zla, borba arkanđela Mihovila, onoga koji ističe Boga iznad svega, i Zmaja, Sotone, palog anđela, onoga koji Boga ne podnosi. Tu stvarnost susrećemo svuda oko sebe: u prirodi, u ljudskoj povijesti, u kulturi i znanosti, u gospodarstvu i politici, u svijetu zabave… A vidimo je i u sebi, u svojoj nutrini, u savjesti. Ona nas opterećuje u našim traženjima, u nastojanjima da otkrijemo sebe, da osmislimo svoje postojanje. Ona opterećuje naše odnose u svijetu…
Suočeni s tom stvarnošću uvijek smo iznova prestravljeni razornom silom zla koja prožima naše postojanje i često nama samima upravlja. Odakle zlo? Odakle ta njegova razorna, gotovo nesavladiva moć, koja nas dovodi do iskustva duboke tjeskobe, do takve tjeskobe i nemoći da su mnogi skloni zaključiti kako je zlo božanske naravi? Je li čovjek jednostavno igračka u rukama neshvatljive sudbinske borbe dobra i zla u kozmosu u kojoj on nema izbora, nema mogućnost da se opredijeli i na nju utječe?
Sv. Mihovil nas svojim imenom (hebr. Mikha’el znači Tko je kao Bog), proročki upućuje na Boga koji nam se objavljuje u Sv. Pismu. Ističe njegovu suverenost nad cijelim svemirom i nad svakim stvorenjem. Nitko nije kao Bog! Bog je iznad svega, sve je njemu podloženo, on svime upravlja i on, naš Stvoritelj i Izbavitelj, posljednji će nad Zemljom ustati kao pobjednik. Premda nitko nije kao Bog, ipak sam Bog želi nas i hoće uvesti u svoje trojstveno zajedništvo, kako bismo živjeli božanski, puninom života, kako bismo bili sveti i neporočni pred njim, ispunjeni svakim blagoslovom i svetošću.
Bog je dobar i svet u punini. On je Logos, sama Mudrost, Smisao. U njemu svako stvorenje nalazi svoj smisao i opravdanje. U njemu je izvor svakog dobra i svakog posvećenja. Zlo nema nad njim nikakvu moć. Izvor zla u svijetu leži u slobodi, u odluci koju je Bog Stvoritelj podario svojim stvorenjima, i anđelima i ljudima. Ono nema božansku moć. Štoviše, čovjek nije sudbinski pritisnut zlom. Bog nas ne prepušta vlasti tame. Mi u sebi posjedujemo božansku sposobnost da prepoznamo dobro, da ga razlikujemo od zla i da se za nj opredijelimo. Čovjek je moralno biće. On ima sposobnost djelovati tako da izgrađuje sebe i društvo u kojem živi, da ga izgrađuje po mjeri one istine koja nam je objavljena u Sv. pismu i koja je upisana u svako stvorenje, najjasnije u ljudsku savjest. Savjest je skriveno svetište što ga je Bog svojom rukom sagradio u duši svakog od nas. Sagradio ga je da se u njemu možemo uvijek i svugdje klanjati Bogu i častiti ga u duhu i istini.
Stvarnost koju živimo, a još više vrijeme koje dolazi, donijet će nove izazove za čovjekovu savjest. Bit će to vrijeme tjeskobe i nemira. Već je tu! Donosit će nam nove lažne ponude života, koje će biti ‘dobre za jelo, za oči zamamljive i za mudrost poželjne’ (Post 3,6). Nudit će nam se kruha i igara, vlasništva i gospodstva, ‘raj na zemlji’ po mjeri ‘čovjeka na zemlji’. Ali bit će to one iste podmukle zavodničke ponude Stare zmije, napasti iz Edenskog vrta, koje čovjeku Boga lukavo i podlo predstavljaju kao suparnika, kao onoga koji ne želi da čovjek živi božanskim životom te mu nude lažni put dostizanja stanja blaženstva ‘biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo’ (Post 3,5).
Svjetovna misao o čovjeku i društvu već odavno se ne obazire se na biblijskog Boga i njegov Zakon. Kao vrhovno mjerilo dobra stavlja se stvorenog čovjeka, njegove ograničene poglede, vremenite potrebe i prohtjeve. Istinu se poput Pilata relativizira. Drži se, posebno na području znanosti, da je sve dopušteno što je moguće, pa čak i manipulacija samim životom. U svijetu politike i gospodarstva blagostanje i prosperitet isključivo se mjere materijalnim bogatstvom i svjetovnom moći i uspjehom, a prožeti su kao nikad do sad pohlepom, prijevarom i sebičnim interesima. Radost života, posebno u svijetu zabave, traži u prolaznom užitku u kojem je dopušteno i dobro sve što čovjek može sebi priuštiti. A tu težnju, koja duboko prožima naše biće, Bog nam je darovao da nas okrene od prolaznog i nedostojnog čovjeka prema punini života. Današnji čovjek kao da još nije potrošio svu količinu zabluda i iluzija kojima ga lukavo zasiplje taj stari zavodnik Đavao, Otac laži, zakamufliran u različite ‘zvjeradi’ oko nas.
PRED SVOJOM SAVJEŠĆU
Čovjek ne može smisao svog postojanja pronaći sam u sebi, naprosto zato jer nije sam svoj stvoritelj. On svoj identitet može pronaći samo onda kada se stavi u ispravan odnos prema Bogu, koji ga je na svoju sliku stvorio. Bog je naš Stvoritelj. Štoviše on je i naš Otac koji nas neizmjerno ljubi. Jednako tako samo u odnosu s Bogom čovjek može pronaći smisao i opravdanje svih drugih odnosa u svijetu. Svijet koji nas okružuje i naš bližnji s kojim živimo neprocjenjivi su darovi Božje ljubavi.
Slaveći blagdan sv. Mihovila, mi se stavljamo pod njegovu zastavu. I ne mislimo samo na njegovu zaštitu od svakog zla i stradanja, koju on pruža našem gradu i biskupiji od njihovih početaka – pružat će, vjerujemo, i dalje – nego, ohrabreni njegovim isticanjem Božjeg suvereniteta nad svakom silom, nebeskom i zemaljskom, stajemo pred vlastitu savjest, pred našu božansku sposobnost izbora. Pod njegovim vodstvom želimo se suočiti sa snagom zla u sebi i oko sebe. Želimo Boga uvijek priznavati Bogom, nikomu i ničemu u svom životu ne dati božansku čast i štovanje. Jer nitko nije kao Bog! I samo nas on, naš nebeski Otac, koji nam je po Kristu Isusu iskazao ljubav do kraja, može učiniti da budemo sveti i neporočni pred njim.
