Krajem 2014. godine nismo dobili predsjednika ili predsjednicu države, već ćemo novu predsjednicu ili starog predsjednika izabrati u novoj 2015. godini. Iako je drugi krug predsjedničkih izbora tek pred nama, vjerujem da su rezultati prvog izbornog kruga zaintrigirali mnoge. Iako je izlaznost na ovim izborima po inim kritičarima i političarima bila zadovoljavajuća, meni se tako ne čini. Ipak je, još uvijek, veći broj onih koji ostanu kod kuće i ne izlaze na izbore.
Očito kod nas još uvijek nije dovoljno napravljeno za podizanje svijesti kako je izlazak na izbore jedini način na koji demokratskim putem možemo pokazati svoje mišljenje o predsjedniku ili Vladi.
SINDROM SINČIĆA
Rezultati prvog kruga u odnosu na kandidate koji će u drugi krug nije donio nikakva iznenađenja.
Sve ankete i puls javnog mnijenja jasno je davao do znanja da će Ivo i Kolinda u drugi krug i to s vrlo tijesnom razlikom. Mislim da bolje poznavatelje političke situacije nije iznenadilo ni na koji način je glasovao koji dio Republike Hrvatske. Kao i uvijek, Istra, Međimurje, Podravina i Zagreb su oduvijek bili utvrde lijevih opcija, dok su Dalmacija i Slavonija utvrde desnih opcija. Ali ipak je prvi krug donio iznenađenje i jasnu poruku i vladajućima i oporbi. Naime, oko 300 tisuća glasača svoj glas je dalo čovjeku čije ime većina nas nije ni znala prije mjesec dana. Naime, mnogi analitičari su u svojim analizama naveli da je Ivan Sinčić pokazao i aktualnom predsjedniku i njegovoj najžešćoj protivnici kako je moguće odraditi jako dobru kampanju bez potrošenih milijuna…
Da li se radi o dobro odrađenoj kampanji ili su građani štufi i umorni od znanih političkih opcija?
Nije li glas za Sinčića bio glas za Živi zid? Glas svih onih koji su mjesecima blokirani, kojima je božićna misao – je li ovo posljednji Božić koji ću provesti u svom stanu/kući… Glas svih onih koji mjesecima nisu primili plaću, poput radnika TLM-a ili mnogih drugih uništenih tvrtki.
IZIĐIMO NA IZBORE
Pa i glas svih onih koji su mjesecima bez posla, glas onih koji svoje kofere spremaju prema obećanim zemljama, miljama daleko od rodnog grada.
Čini mi se da je glas za Sinčića bio glas i protiv lijevih i desnih. Čini mi se da Sinčićevi glasači nisu ni lijevi ni desni već ljudi razočarani u sve političke opcije. Ali ujedno se nadam da isti neće poslušati svog predsjedničkog kandidata i ne izaći na izbore već da će pronaći program i osobu za koju vjeruju da ga može provesti i izaći na izbore jer je to jedini demokratski način kojim možemo iskazati svoj stav u odluci o izboru predsjednika ili predsjednice.
