Kako to da smo uz toliko govora o slobodi, o ljudskim pravima, o odgoju, toleranciji, uz takav napredak znanosti i tehnike ipak uspjeli doći do svijeta u kojem se gotovo ništa ne poštuje? Kako to da naš svijet uza sve to nije nimalo ružičast nego tako siv i pun tjeskobe? Čovjek se pretvorio u prijetnju samom sebi. Nitko više nije siguran.
Naš svijet živi od zabluda. To se snažno odražava u dušama ljudi i u međuljudskim odnosima. Temeljna je zabluda ona o ljubavi. Naravno, jer ljubav je u temelju životnih odnosa. S iskrivljenim poimanjem ljubavi sve postaje iskrivljeno. Zablude se sastoji u tome da se ljubav i milosrđe razdvajaju od istine i pravednosti. Time ljubav gubi svoj osnovni kriterij. Nastupa relativizam koji vrši pravo nasilje nad ljubavlju.
U enciklici ‘Ljubav u istini’ papa Benedikt XVI. se pozabavio ovom pojavom. Ljubav bez istine upada u sentimentalizam i pretvara se u praznu ljušturu koju je onda moguće ispuniti kako se komu prohtije. U kulturi bez istine taj je rizik za ljubav koban, upozorava papa. Da ove riječi pronicljivo razotkrivaju današnje zablude o ljubavi sasvim je bjelodano. Kakve se sve ludosti i gluposti čine ‘u ime ljubavi’, opravdavaju slabosti i nastranosti, krše i izvrću zakoni… ‘U ime ljubavi’ napušta se obitelj, gaze zavjeti, žrtva prezire, odgovornost izbjegava a opravdava sve što nekom padne na pamet, pa i sama mržnju.
TRADICIONALNA DUHOVNOST
Da bismo ozdravili ljubav i vratili joj životvornu snago, moramo je vratiti istini. ‘Ljubav blista jedino u istini i samo je u njoj moguće vjerodostojno je živjeti. Istina je svjetlo koje ljubavi daje smisao i vrijednost’, kaže papa Benedikt. ‘To je istodobno svjetlo i razuma i vjere, po kojem um prispijeva k naravnoj i nadnaravnoj istini ljubavi; uz njezinu pomoć dohvaća značenje darivanja, prihvaćanja i zajedništva.’
Isus nas u poznatoj ‘Zapovijedi ljubavi’ poziva da Boga ljubimo ‘svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim’. Što to znači? Um, srce i duša u tradicionalnoj duhovnosti označavaju cijeloga čovjeka. Ljubav prema Bogu treba biti odraz cijeloga čovjeka. Ona treba zahvatiti cijelo njegovo biće, sve dimenzije njegova postojanja i to u potpunosti. Ukoliko se bilo koja od ovih dimenzija isključi, ljubav je u ozbiljnoj opasnosti da postane okljaštrena, nepotpuna, zapravo deformirana; daleko od istine koja je opravdava.
O ljubavi prema bližnjemu, u istoj zapovijedi, Isus govori u kontekstu ljubavi prema Bogu. Ljubav prema Bogu prva je zapovijed, a ljubav prema bližnjem druga i prvoj jednaka. Nisu to, dakle, dvije različite i nepovezane ljubavi. I treba ih uvijek gledati u toj uzajamnoj vezi u kojoj jedna drugu opravdava i jedna bez druge naprosto nisu moguće. Ljubav prema bližnjemu bez ljubavi prema Bogu gubi svoje utemeljenje u istini, a onda i orijentaciju. Ostaje dezorijentirana. Ljubav prema Bogu bez ljubavi prema bližnjemu gubi svoju opipljivost i uvjerljivost. Ostaje prazna i neuvjerljiva. U prispodobi o Posljednjem suduova veza se sasvim konkretno razlaže. Bog se do te mjere solidarizira s čovjekom da svaki čin prema bližnjemu dovodi u izravnu vezu sa sobom: ‘Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste’, odnosno: ‘Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ Slično tumači i apostol Ivan: tko kaže da ljubi Boga, a mrzi svoga brata, lažac je.
PRINCIP ŽIVOTA
Važno je također imati pred očima da je za Isusa ljubav zapovijed! A zapovijed je uvijek žrtva i odricanje. To će reći da je ljubav zakon, princip života koji (jedini) opravdava svaku žrtvu. Po tome ljubav se rađa u spoznajnoj i voljnoj sposobnosti čovjeka, a onda se pretače u emocije i tijelo. Ljubav je stav, odluka i dosljednost toj odluci. Samo kroz takvu ljubav pravo se upoznaje i Bog i čovjek: u ljubavlju prema Bogu otkriva se pravi čovjek, a u ljubavi prema čovjeku pravo se ispovijeda vjera u Boga. Samo po ljubavi u istini čovjek se oslobađa svih otuđenja i nanovo rađa. Svi pokušaji da se svijet preobrazi bez istinite ljubavi zabluda su koja ga još dublje gura u otuđenje, mržnju i nasilje.
