U našoj maloj zemlji svašta se ružno događa. Ipak, slučaj maloljetne Antonije Bilić ostavio je traga i nikad neće ući u zaborav, pogotovo nama, stanovnicima županije tragičnog događaja. Otkad je krenula potraga za nestalom, novinari svakodnevno pišu o istoj temi kao i ja. Svakodnevno čitam dnevnu štampu, što znači da sam informirana barem javnim i dostupnim informacijama. Ništa više od vas! Svakodnevno, nezaobilazna tema je bila ‘slučaj Antonije Bilić’. Možda se i ne bi dignula takva graja da glavni lik u priči nije zakomplicirao stvari. Svoj iskaz mijenjao je kako bi mu se prohtjelo, a svi mi zajedno trošili smo novac za istragu. Sjetite se koliko je samo novca i ljudske snage upotrebljeno dok je trajala potraga za ‘malom’. On se poigravao, gotovo sa svima, od policije i suda, do svih koji su ‘vjerovali’ njegovim navodima. Da se radi o čovjeku koji iza sebe nema brdo sličnih nedjela, ne bih se čudila ‘povjerenju’ koje mu je poklonjeno. Zgrozim se kad se spomenu ljudska prava. Uz sav novac koji smo davali dok se dotični iživljavao, još mu je dodijeljen i odvjetnik. S obzirom da ga nitko nije htio braniti država mu je dodijelila odvjetnika. Po zakonu! Pa tko je tu lud? Opet državni novac ili ako bolje razumijete, novac svih nas zaposlenih otišao je u ruke nekom odvjetničkom uredu.
DA JE TITO ŽIV…
Presuda koja je donesena, najviša je moguća kazna u Hrvatskom zakonu. 40 godina! Pa, što će mu odvjetnik kad je i tako dobio maksimalnu kaznu? I o kakvim ljudskim pravima govorimo? A gdje su ljudska prava za osobe koje su ostale bez dijela obitelji? Bolje bi bilo da su sav novac namijenjen obrani, dali u ruke oštećenoj obitelji, pa da im se barem materijalno pomogne. Ne mislim da će im novac umanjiti bol nestanka kćeri, ali vidjeli smo da Antonia dolazi iz siromašne obitelji, a i oni imaju odvjetnika kojeg su morali platiti kako slučaj ne bi otišao u zaborav. Užasno licemjerno! E, da je Tito živ! Opet ga spominjem, odnosno sistem u kojem je on vladao. Nije postojao popis sličnih, a ako ih je bilo riješeni su brzim postupkom. Vjerojatno se današnji lik, kojem ne želim spomenuti ime niti prezime, jer nije vrijedan, ne bi niti usudio napraviti tako nešto, a da neće doživotno robijati. Odnosno, njega bi već odavno ‘progutao mrak’, pa neka ‘pjeva’ o ljudskim pravima. A prije toga sam bi razriješio slučaj i otkrio što se dogodilo odnosno gdje je njeno tijelo. Nisam tip koji podržava silu i uglavnom sam za verbalan stil, ali neki ljudi taj jezik ne razumiju. Jednostavno je, kao što fizički ne izgledamo svi isto tako niti mentalno nismo svi jednaki. A u budućnosti, bojim se da se ne bi ubrzo pojavio ‘dobrovoljac’ sa sličnim namjerama. Znao bi kako je prethodni slučaj završio. Ima još jedno strašnije pitanje koje ne smijem zaboraviti postaviti. Nakon svih tih mjeseci otkad je započelo do završetka suđenja, odnosno potrage, misterij još uvijek ostaje. Što se zapravo dogodilo s Antonijom? Da li je živa ili ne? Sve je, navodno, prošlo, svi se slažemo da je pravda zadovoljena, ali obitelj Bilić još uvijek ne zna što im se dogodilo s kćeri.
TAJNA ZAKOPANA
Čovjek je osuđen, a tajna s njim zakopana. Mišljenja su različita. Svi nešto nagađaju, ali sve je to na argumentima temeljenim na ‘babinom zubu’. U ovom slučaju zbilja, svi su odradili najbolje što su znali, ali nje i dalje nema i ne zna se ništa o njoj. Slučaj je gotov, vjerojatno dok se ne pojave novi dokazi. Nije on, sad sporan u priči. On je dobio presudu i najveću moguću kaznu. Međutim, svi mi koji smo pratili cijeli slučaj, a sumnjam da je u našoj maloj zemlji nekome tako nešto promaklo, vjerojatno smo se pokoji put zapitali, što bi mi da nam se tako nešto događa u blizini. Zamislite koliko tu obitelj muči pitanja, kad se ja ovako zamaram. Kako dalje živjeti? Kako prestati tražiti? Tijela i dalje nema… I još jedna stvar za kraj koje se najviše grozim. Uz dobro vladanje on je za dvadeset godina na slobodi. Onda će biti spreman za socijalizaciju u društvu. Bolje da prestanem, a i ne stane više. Nažalost, ovo je za mene slučaj svih slučaja!
