Dva u jedan

Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Kako izgleda tipičan dan jednog samohranog roditelja? To pitanje, moram priznati, ne čujem baš često i ne znam koji je razlog tome: da li ustručavanje okoline, nebriga ili naša sve veća nezainteresiranost za ljude oko nas. Razumijem vas, ni ja vrlo često nemam vremena za teme tipa tko kako živi i čime se bavi, naprosto zbog prezauzetosti svojim vlastitim životom, poslom, svakodnevnim obavezama. No svejedno ću vam ovaj put reći, htjeli vi to ili ne, da je taj dan naizgled vrlo sličan onom u kojem djeluju dva roditelja, ali opet je u mnogo čemu različit. Sve ide po dobroj staroj shemi: zaradi, kupi, skuhaj, peglaj, operi podove, operi suđe, stavi prati veš, guraj dan za danom pa dokle ide, ali ovaj put u potpunosti sam. Podizanje djeteta slično je putovanju morem, puno je oluja i valova, ali i predivnih, sunčanih dana. Briga o djetetu nije jednostavna ni uz pomoć partnera, a kada ste u tome sami, zahtjevnost zadatka dodatno se povećava. Pa ipak, samohrani roditelji diljem svijeta uspješno i radosno sami odgajaju djecu, a ja volim reći da smo nalik ovim pomodnim proizvodima na tržištu ‘dva u jedan’, kupiš šampon dobiješ uz to i regenerator, dobiješ supermamu i uz to dobiješ i supertatu ili obrnuto. Roditeljstvo je najveća životna uloga koju možemo odigrati i jako je bitno da ju odigramo što bolje. Nažalost, mnoge roditelje ljudske slabosti i neodgovornost odvedu linijom manjeg otpora i odustanu od onoga od čega nikada ne bi smjeli – od brige za vlastito dijete. Kako god bilo danas samohrani roditelji čine oko 20 posto obiteljske populacije.

HEROJSKI ČIN

Češće su obitelji u kojima majka živi sama s djetetom ili djecom, a rjeđe je to otac. No, bez obzira koji je roditelj suočen s potpunom brigom o djetetu, važno je znati da im je pomoć itekako nužna. I to različite vrste pomoći. Izgraditi svoju financijsku sigurnost ispočetka nije lako i zasigurno traži veliko znanje, umijeće ali i odvažnost. Nerijetko sam nailazila na razmišljanja da su obitelji s jednim roditeljem neprirodne, pa samim time i nepoželjne ali moram reći da neprirodna nikada ne može biti spremnost da se preuzme potpuna briga o djetetu i da je taj čin oduvijek, a posebno u današnje vrijeme, gotovo herojski. Samo oni koji su to prošli ili koji sada prolaze znaju o čemu pričam. Sve bolesti i visoke temperature, svi odlasci doktorima i bezbrojne neprospavane noći, sve vrtićke i školske priredbe, zadaće i testovi, pubertetske muke i prva zaljubljivanja, svi strahovi i tuge, suze i padovi ali i bezbrojni trenutci potpune sreće i ponosa su neprocjenjivo iskustvo i daju svim roditeljima a posebno samohranim snagu za novu borbu koja uvijek počinje već sutra… Nema predaha… Nema time-out-a… Samohrani roditelji izgube partnera, poneke prijatelje, dio rodbine, veliki broj njih vodi dugotrajnu sudsku borbu za ostvarivanje prava na alimentaciju, koju možda nikada neće niti dočekati, mnogi kako bi sačuvali krov nad glavom moraju samostalno preuzeti otplatu kredita i da ne naborajmo dalje. Ipak unatoč tome s osuđivanjem, ismijavanjem, podcjenjivanjem, zamjeranjem ili odbijanjem da im se pruži podrška, suočio se svaki peti samohrani roditelj, a isto toliko susrelo se s negativnim stavovima na tržištu rada. Na ovu kolumnu me potakao jedan naslov u novinama u kojem se jedan novinar pita : Hoće li samohrana majka dvoje djece i s trećim na putu završiti na cesti? Nekom će to možda zazvučati kao pretjerana patetika na tragu Dickensovih romana, no nije riječ o Londonu u 19. stoljeću, nego o Zagrebu u 21. Čitajući taj članak došla sam do zaključka da se u ovoj zemlji znatno više učinilo po pitanju prava delfina, medvjeda, pasa, mačaka, zaštite okoliša nego što se učinilo na zaštiti prava samohranih roditelja. Ova priča nije usamljena, ovakvih priča ima mnogo, i nažalost sve više i više. Po svemu viđenom, danas samohrani roditelji spadaju u jednu od najdiskriminiranijih kategorija prilikom zapošljavanja, oni teže dolaze do posla, lakše im je zaprijetiti otkazom i generalno na tom polju predstavljaju ranjivu kategoriju. Kad je riječ o samohranim roditeljima obrtnicima tu se priča dodatno komplicira, pa država prilikom poslovnog kraha blokira apsolutno sve račune bez ikakvog prava na otvaranje zaštićenog računa u banci. Apsurdno zar ne? Apsurdnih situacija je bezbroj, a još jedna od takvih situacija je ona kada drugi roditelj ne plaća alimentaciju, tada država (zvat ćemo je u ovom slučaju dobri stari Apsurdistan) preuzima plaćanje alimentacije na sebe i to u puno manjem iznosu i samo za period od tri godine jer svi znamo da nakon isteka tri godine djeca više ne trebaju jesti i školovati se. Sve politike do danas, i lijeve i desne ne samo da nisu uspjele pokrenuti rast gospodarstva i smanjiti broj nezaposlenih, nego nisu uspjele ni osigurati mehanizme za zaštitu najugroženijih slojeva građana, čak i kad je o samohranim roditeljima riječ. Bolji odnos prema samohranim roditeljima nemaju ni poslodavci pa postoji jedna legenda o tome da samohrani roditelj ima blagu prednost pri zapošljavanju,ali tu glasinu još nikad nitko nije potvrdio. Možda se to stvarno nekad i dogodilo, ponavljam: možda. Uglavnom, jedna općedruštvena klima prema toj kategoriji roditeljstva je iznimno loša, nažalost najviše na štetu djece.

PRIJEDLOZI ZA BUDUĆNOST

Ono što se ova država još nije uspjela sjetiti, a mogla je kad je o samohranim roditeljima riječ, je oslobađanje od plaćanja taksi na ovjeru raznih dokumenata, osnivanje posebnog fonda putem kojeg bi se isplaćivale naknade za najugroženije, te uvođenje samohranih roditelja kao posebne kategorije u Zakonu. Centri za socijalni rad samohrane roditelje ne evidentiraju kao posebnu kategoriju korisnika, već kao i sve druge građane, koji mogu ostvariti prava iz domene socijalne zaštite ukoliko ispune određene uvjete. Neophodna je i sistemska podrška lokalne zajednice, formiranje lokalnih udruženja samohranih roditelja putem kojih bi se propagirala uloga majke/oca u takvim obiteljima, i na taj način da ih se ohrabri u njihovom nastojanu da se izbore za svoja prava i prava svoje djece. Koliko mi je poznato u Šibeniku ne postoji Udruga samohranih roditelja, kao i u mnogim drugim gradovima diljem lijepe naše, ne postoji savjetovalište, niti grupa podrške, kao što ne postoji apsolutno ništa za djecu iz jednoroditeljskih obitelji. Takvih ljudi, kao i djece, prevelik je broj, da se baš nitko ne bi angažirao oko njih. Sve ovo bi se moglo riješiti tako što bi država posebnim uredbama bila voljna regulirati položaj samohranih roditelja, ali nažalost te volje još uvijek nema. Ne sjetiti se dati neku prednost poslodavcu kod zapošljavanja samohranog roditelja po principu manjeg poreza i doprinosa za vrijeme dok je samohrani status zaposlenog, je vrlo poražavajuće za društvo i državu u cjelini. Olakšice i povlastice su nešto o čemu svakodnevno slušamo po medijima i nikako mi nije jasno zašto je toliko teško i nemoguće da se itko ovdje sjeti ovakvih olakšica, povlastica i pomoći. Po svemu sudeći, samohrani će roditelji i dalje biti prepušteni sami sebi. Ostaje mi samo da na kraju kažem kako samohrani roditelji nisu nepotpune osobe i niža ljudska bića, već zaslužuju punu podršku društva i države. Dragi samohrani roditelji, ma što god o tome piše u Bibliji i ma što god o tome rekli Štimac, Thompson, Markićka ili kardinal Bozanić, ne gledajte na sve ovo kao na poraz u životu, već kao na životnu lekciju koju vam je život dao da iz nje mnogo toga naučite. Ne zaboravite da zajedno nismo sami, zajedno možemo biti snaga, hrabrost, borbenost i odlučnost koja nam je ovdje itekako potrebna.


Pratite nas i na društvenim mrežama:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.