Posjet redovnice benediktinke s. Terese Forcades našem gradu izazvao je, bez sumnje, mnogo nedoumica i pitanja kako iskrenih vjernika tako i mnogih drugih. Dok su jedni neugodno iznenađeni njezinom ‘liberalnom i ljevičarskom pojavom’, vrlo neuobičajenom za jednu katoličku redovnicu, drugima je to vrlo simpatično, a trećima je ona došla kao ‘kec na desetku’ u njihovim obračunima s ‘konzervativnom i rigidnom Crkvom’. Tko je ona, zašto je došla, u čije ime govori? Što o svemu tome kaže Crkva? Sve su to pitanja koja se ovih dana postavljaju? Ovdje ne želim izravno odgovarati na sva takva pitanja – zahtijevalo bi to puno više truda i vremena – nego ukratko iznijeti načela i kriterije po kojima u duhu evanđelja i tradicije Crkve valja prosuđivati autentičnu duhovnost, karizmu i angažman samih članova Crkve. To se posebno odnosi na zaređene i posvećene osobe koje su se cijelim svojim životom stavile u službu Crkve kao svećenici i redovnici.
Živimo u vremenu koje je papa Benedikt nazvao ‘diktaturom relativizma’. U njoj vlada velika konfuzija na idejnom, duhovnom i moralnom području. Ta diktatura se posebno očituje po tome što jasne stavove, napose one utemeljene na crkvenom vjerovanju, sve češće etiketira kao fundamentalizam. Ona ništa ne priznaje kao konačno i kao posljednje mjerilo istine ostavlja pojedinca i njegove prohtjeve. U takvoj zbrci je potrebno dosta napora i opreza kako bi se prepoznale prave vrijednosti, a još više snage i odlučnosti za njih se opredijeliti. Ne samo da na vanjskom (izvancrkvenom) tržištu imamo vrlo šarolik svijet duhovnih i idejnih ponuda, nego se sve više i unutar Crkve osjeća zbrka te napetost i zbunjenost oko različitih stremljenja u duhovnosti i djelovanju Crkve. Zbog toga je od presudne važnosti da se posvijeste kriteriji po kojima se može prepoznati autentična duhovnost i karizma, odnosno kako bi se razlikovalo Božje djelovanje od ljudskih natruha.
EVANĐEOSKE VRIJEDNOSTI
Autentična duhovnost i djelovanje koji iskreno žele promicati evanđeoske vrijednosti u duhu crkvene tradicije trebaju se odlikovati slijedećim značajkama: poniznost i poslušnost Crkvi, izgradnja zajednice i podložnost osobne karizme potrebama zajednice – Crkve, privrženost Svetom pismu i crkvenom nauku, afirmacija Božje volje, prihvaćenje žrtve i trpljenja po Isusovom primjeru, duh evanđeoskog siromaštva, besplatnost u davanju i primanju, solidarnost sa siromašnima i potlačenima po uzoru na Krista i svece Crkve, podložnost liturgiji Crkve, sakramentalni život, poučljivost, zauzetost oko istinskog zajedništva, svijest o vlastitoj grješnosti, eshatološka usmjerenost (vječno spasenje), molitva, primjer svetaca…
Nasuprot tomu je neautentična duhovnost koju obilježavaju: inzistiranje na individualizmu i osobnim karizmama kojima se treba ‘klanjati’ cijela zajednica, izbjegavanje žrtve i trpljenja, kritizerstvo i osuđivanje drugih, ‘karizma’ koja je sama sebi svrha, nepriznavanje i nepridržavanje crkvenog nauka u pitanjima vjere i morala, unošenje razdora i nesloge u zajednicu, zanemarivanje i nepoštivanje Crkvenih struktura upravljanja, naglašavanje emocija i zanosa u molitvi i pobožnosti, instrumentalizacija i ideologizacija Boga i evanđelja, okrenutost vremenitim potrebama, naglašavanje ‘čudotvorstva’, nedostatak stava autentične poniznosti i siromaštva, formalizam, elitizam, ekskluzivizam, osobna promocija…
Među svim navedenim kriterijima autentične duhovnosti posebno mjesto zauzima poslušnost, a posebno kada se još radi o svećenicima i posvećenim osobama u čiji je svećenički i redovnički život kao bitna osnova ugrađen zavjet poslušnosti. Krist je uzor svake poslušnosti. On je u savršenoj poslušnosti svom nebeskom Ocu pošao je na križ i na križu izvršio djelo spasenja svijeta. Vrhunac posluha Očevoj volji pokazao je u molitvi pred muku u Getsemanskom vrtu. Upravo zato što je bio poslušan do smrti na križu, Bog ga je ‘preuzvisio’ i darovao mu ime koje je jedino vrijedno klanjanja, tumači sv. Pavao u Poslanici Filipljanima (v. Fil 2,6-11).
Poslušnost se, osim toga, prepoznaje kao temeljni stav prema Bogu kod svih osoba koje nam Biblija stavlja kao uzore vjere, koji su ispravno prepoznali Božji poziv i na nj u duhu potpunog posluha odgovorili (Marija, Josip, Mojsije, Abraham, Izaija, Jeremija, Ivan Krstitelj…). Nasuprot tomu je neposluh kao izvor prvoga grijeha. Vrlo snažnu osudu neposlušnosti Jahvi izrečena je kralju Šaulu kada nije poslušao Jahvinu volju koju mu je saopćio prorok Samuel. ‘Jesu li Jahvi milije paljenice i klanice nego poslušnost njegovu glasu? Znaj, poslušnost je vrednija od najbolje žrtve, pokornost je bolja od ovnujske pretiline. Nepokornost je kao grijeh čaranja, samovolja je kao zločin s idolima.’ (1 Sam 15,22-23). Kako vidimo, nepokornost je izjednačena s najtežim grijehom idolopoklonstva koji krši prvu Božju zapovijed. Tu se ruši sam temelj na kojem se događa istinski susret čovjeka i Boga i u kojem čovjek saznaje autentičnu volju Božju.
VODSTVO DUHA
Stav poslušnosti prema Bogu koji poziva u duhu crkvenog zajedništva prenosi se na Crkvu kojoj je zajamčena prisutnost i vodstvo Duha Svetoga. Poslušnost Božjoj volji po služenju Crkve ne očituje se samo načelno, nego se očituje i po podložnosti ustrojstvu, disciplini, učenju i napose liturgiji Crkve.
Poslušnost Crkvi najbolje potvrđuje koliko jedna osoba, koja je primila određenu milost te se stavila u službu Crkve, iskreno vjeruje u prisutnost i vodstvo Duha Svetoga u Crkvi, kako je to Isus zajamčio apostolima. Zgodno je ovdje spomenuti i Pavlovu sliku Crkve kao Mističnog tijela kojemu je glava Krist, a mi udovi (v. 1 Kor 12). Nijedan ud zato ne može djelovati ‘samostalno’ kao da nikome pripada i ni o kome ne ovisi.
Poslušnost je, stoga, velika kušnja, vjerojatno i najteži ispit, za svakoga koji se odaziva Bogu i stavlja u njegovu službu u njegovoj zajednici Crkvi.
