Sigurno ste gledali barem jednu epizodu ‘Tvoje lice zvuči poznato’ ili neki film pun zadivljujućih, vjerodostojnih maski. Današnje tehnološke i ine mogućnosti su limitirane uglavnom znanjem izvođača da je upotrijebi. Kod nas su se do sada sponzorirale i financirale takve stvari u svrhu zabave, ali kada je u pitanju zdravlje, to se smatra luksuzom. Protetska pomagala današnjice i omogućuju ljudima koji su rođeni ili su nekom nesrećom ostali bez nekog od ekstremiteta, da funkcioniraju čim lakše i kvalitetnije. Tehnologija i znanost su napredovali toliko, da danas postoje kibernetičke ruke i noge, koje putem elektroimpulsa iz mozga pomiču prste i rade delikatne radnje. Protetika je znanost, tehnologija i humana djelatnost. Bar bi trebala biti. Trebala bi biti, jer kod nas to baš ne funkcionira kao u ostatku svijeta.
PROTEZE NISU UKRAS
U inozemstvu, osobe bez nogu trče maratone, nastupaju u ‘Plesu sa zvijezdama’, a kod nas su invalidne osobe sretne ako dobivene proteze ne uzrokuju rane i žuljeve, da ne govorimo o nefunkcionalnosti, lošim materijalima i niskom nivou edukacije ili angažiranosti protetičara da idu ukorak sa svijetom. Proteze ne služe za ukras, niti nešto što invalidne osobe drži sa strane, a koriste samo kad im je neophodno, one im trebaju pomagati, a ne odmagati u kvaliteti življenja. Zaboli li nas kao ljude što u 21. stoljeću bolju pokretljivost i funkcionalnost, a bome i estetiku imaju roboti-igračke nego invalidi? Pa što će nekome kvalitetna zubna proteza, ortopedsko pomagalo ili silikon u grudima koje su odstranjene zbog tumora?! To da ste povećali grudi ili ispumpali salo, e to se cijeni, pa vi radite na svom izgledu, bravo! Prema našim zakonima, svake dvije godine invalidna osoba ima pravo na novo pomagalo. Djeca rastu brzo, i dvije godine za njih je vječnost, period u kojem vrlo često trpe i pate psihički i fizički, razvijajući tijelo i um u uvjetima svog invaliditeta. Svake dvije godine invalidna osoba mora po dijagnozu koja će potvrditi isti tjelesni nedostatak kao i prije dvije godine (jer znamo da je čest slučaj da uklonjeni ili nepostojeći organ/ud ponovo izraste), potom na procjenu komisije koja vam pomagalo odobrava po dijagnozi. Pravilnici i zakoni o protetskim pomagalima se redovito mijenjaju, kao i šifre pod kojima se nalaze, tako da se na kraju pacijent i doktor pogube u moru silnih novitadi i brojeva. Poželite li se informirati o svim novinama i svojim pravima, e tu ste već u potpunom škripcu, jer vam se nekako čini da se baš svi pokušavaju izvući s isprikom da to nije njihova dužnost znati, pa je lutrija što ćete dobiti ovaj put… Hoće li to biti nešto jeftino, plastično, neudobno, od čega dobijete osip i ud vam se znoji ili nešto gipko, lagano i funkcionalno? Pokušaji da se apelira na promjene Zakona u samoj proceduri dobivanja proteza, da se olakša postupak ili makar poboljša kvaliteta je i dalje Sizifov posao. Uporni pokušaji dopiranja do nezainteresiranih. Malo ljudi se ima hrabrosti, strpljenja i upornosti informirati, i boriti sa svim tim komplikacijama, i sa samim sobom kao invalidom s tjelesnim nedostatkom, a ljudi su kao i svi drugi, sposobni privređivati i raditi čuda.
PREDANIJI STRANCI
Kad već postoji Vladin ured za koordinaciju sustava procjene učinka propisa u kojem je zaposlen jedan tajnik, pa tajnikov tajnik, pa administrativni tajnik, i administrativni tajnik tajnika, možda ne bi bilo loše kad bi postojao kvalitetan pravni posrednik između zakona, pravilnika, liječnika i pacijenata invalida, koji bi se bavio samo ovom problematikom, pratio novitete i izmjene pravila. Ima se novaca za koješta, a ovdje se zakida ljude kojima je to nužno. Na sreću, stranci su tu puno predaniji i odgovorniji, otvorili su nekoliko firmi u Hrvatskoj, educirali protetičare i rade paralelno sa svijetom, kvalitetno, funkcionalno i estetski, rade ono ta što su obučeni – pomažu. Hvala im. Nadamo se da ćemo uz njih i mi kao dio europske zajednice na tom dijelu poraditi više, te naučiti kako pomagati našim prijateljima, sugrađanima invalidima. Ne zaboravimo: invalidi nisu beskorisni dio društva nego itekako koristan i sposoban stup. Zato ponovo apeliram – pomognimo im! Samo mala napomena, ova kolumna napisana je u suradnji s Karmen Herceg, našom sugrađankom, dugogodišnjom obrtnicom, modnom dizajnericom koja od svog rođenja vodi rat s nedostatkom informacija vezano za probleme invalida , ali je ustrajnošću prije dva mjeseca uspjela, zahvaljujući mladim educiranim ljudima, doći do saznanja kako ostvariti svoja prava i živjeti kvalitetno, aktivno bez patnje i boli nakon punih 38 godina. Hvala Karmen!
