U tjednu iza nas dvije aktualnosti iz nogometa privukle su najveću pozornost medija i čitatelja u Dalmaciji. Jedna je smjena šefa stručnog stožera Hajduka, a druga, ujedno nama i bliža,iznenadna ostavka direktora HNK „Šibenik“, gosp. Marka Karađole. Prvi događaj izazvao je podijeljene zaključke kod nogometnih zaljubljenika, pogotovo onih kojima je Hajduk svetinja i način života. Većina Hajdukovih navijača iznenađena je otkazom trenera Krstičevića, a istovremeno i u ime bezrezervne ljubavi prema splitskom klubu dala je podršku njegovom nasljedniku Igoru Tudoru. Bivši trener „bilih“ u svom mandatu stvorio je imidž trenera radnika, kao i čovjeka uvjerenog da količinom treninga može nadomjestiti jasan manjak kvalitete Hajdukovih prvotimaca. Ostavio je i dojam trenera potpuno otpornog na bilo kakve utjecaje od strane Uprave, menađera ili medija.
Drugim riječima, ne ulazeći u njegovo trenersko znanje, bio je rijetki primjer hrabrog stručnjaka koji se štiteći svoj pošteni rad, nije ustručavao otvorenosti i oštrih, jasnih analiza bez obzira na trenutnu situaciju u klubu. Tim je otvorenim gardom zadobio simpatije najvećeg dijela Torcide, koji će ga na kraju, ipak, pamtiti kao uspješnog trenera, a uprava kluba ovom smjenom, zajedno s novim i po prvim izjavama neiskusnim trenerom, preuzela je ogromnu odgovornost u završnici prvenstva i finalnim mečevima hrvatskog Kupa.
Neopoziva ostavka direktora šibenskog drugoligaša druga je velika bomba što je ovih dana prohujala medijskim prostorom. Čovjek, kojeg je bivši dopisnik Jutarnjeg lista nazvao „prvim operativcem kluba“, to je uistinu i bio. Nažalost, njegove oscilacije u vrednovanju uspješnosti kroz osam sezona bile su prevelike. Od ekspresnog i euforičnog povratka u 1. HNL, preko povijesnog ulaska u kvalifikacije Europske lige, pa sve do ponovnog slijetanja u drugi nogometni razred. Nije mi ovdje cilj ocjenjivati njegov rad, budući da je to gotovo nemoguće u sportu u kojem se, za razliku od npr. skijanja ili atletike, ne može baš egzaktno izmjeriti svaka nijansa u smislu postignutih rezultata. Ipak, budući sam u njegovom mandatu i sam sudjelovao u četverogodišnjem radu u školi nogometa, mogu povući neke paralele između Karađolinih dobrih i loših odluka. Svakako je novitet i puni pogodak njegova odluka o potpisivanju stipendijskih ugovora sa šestoricom kadeta koje sam u to vrijeme trenirao ( A. i G. Živković, Fuštin, Tabula, Kendeš i Jakoliš). Kao što je i ogroman uspjeh već spomenuti povratak u prvoligaško društvo i prvi službeni izlazak u „Europu“. Djelomično dobre odluke bili su transferi Rukavine i Zeca. Manje dobre ili ako hoćete, loše odluke čovjeka koji je sugovornike uglavnom žargonski oslovljavao svojim poznatim „ej kume“, bile su u prvom redu vezane za stručni dio. Kao primjerice prenagla smjena Branka Karačića koji je svojim radom doveo Šibenik na najviše grane u povijesti. Ili zatvorenost i nejasnoće u transferima Ademija i Alispahića. Kao i neispunjeno obećanje o uređenju umjetnog travnjaka na pomoćnom terenu stadiona na Šubićevcu.
A sve ove situacije dovele su do lošeg odnosa sa šibenskim navijačima, što je na kraju najviše i pridonijelo stvaranju kompletne slike Karađolinog boravka na Šubićevcu. Olakotna okolnost skriva se u činjenici da je na trenutke ostajao sam u borbi protiv svih, a ono u čemu sam siguran da je, možda i nesvjesno, pogriješio je odabir najbližih suradnika. Jer, ruku na srce, ni šef omladinske škole koji je u klubu provodio svega nekoliko sati tjedno, kao ni vječni „ocjenjivač“ svih zbivanja u i oko kluba, gosp. Šime Šupe, nisu imali težinu ni znanje kojim bi direktoru bili od kakve takve pomoći. Sve u svemu, prof. Karađole ostat će upamćen kao čovjek koji je podigao klub iz pepela i nažalost, uspavan i opijen uspjehom, na kraju mandata vratio ga na, vjerojatno, najniže grane u osamdesetgodišnjoj povijesti.
