Razmišljajući o Robertu Burtonu i njegovoj ‘Anatomiji melankolije’, Orhan Pamuk u knjizi ‘Istanbul. Grad, sjećanja’ o crnoj je boli zapisao sljedeće: ‘Burton, koji se i sam ponosi time što je melankolik, povremeno radosno prihvaća melankoliju jer mu ona otvara put u sretnu samoću i osnažuje mu imaginaciju’. I još: ‘Ne pokušavam govoriti o melankoliji Istanbula, nego o tuzi koja sliči tom osjećaju koji gordo čuvamo u sebi i dijelimo s drugima u zajednici’.
U noćnom vlaku iz Soluna za Istanbul hvata me putnička melankolija dok ležim na gornjem dijelu kreveta na kat u udobnim spavaćim kolima i gledam kroz prozor prema brdima obasjanim mjesečinom i svjetlošću mnogobrojnih zvijezda. Noćas Grčka izmiče i polagano prelazi u Tursku.
Moj me suputnik upita zašto toliko šutim, a ja mu odgovaram da sam melankolična, objašnjavam potom kako je melankolija maglovitiji i nejasniji osjećaj od tuge, kako je tuga konkretna i odnosi se na prošlost ili budućnost, nešto što smo izgubili, nešto što još ne posjedujemo ili nikada nećemo posjedovati, dok se nostalgija odnosi isključivo na prošlost, nešto što više nemamo, od čega smo otišli i za čim žalimo u noćima poput ove dok iz polumraka uokolo nas izranjanju obrisi onoga za čim čeznemo. Melankolija se, pak, odnosi na sva tri vremena, na prošlost, sadašnjost i budućnost i najteže joj je odrediti uzrok. Ona se pojavi iznenada i cijelog te preplavi, ali isto tako iznenadno i nestane.
TUGE I RADOSTI
On upita za uzrok moje melankolije, a ja slažem da ga ne znam iako jako dobro znam da je to mješavina tuge i ljutnje, zbog nečeg o čemu smo raspravljali ranije na kolodvoru i sjetna radost zbog trenutka u kojem se nalazimo, zbog predivnog krajolika kojeg gledam kroz prozor, zbog približavanja Turskoj, zbog mjesečine, zbog planina pod zvjezdanim nebom, zbog osjećaja ceste, zbog osjećaja kretanja.
Postepeno, dok sasvim polagano mračne slutnje postaju ugodne, uviđam kako ta ogromna melankolija prelazi u nešto što me raduje i ponosna sam što je mogu iskoristiti na dobar način.Prisjećam se kako sam svojedobno s jednim prijateljem čavrljala o melankoliji pa mi je tom prigodom rekao da joj se i on ponekad bezrazložno prepušta jer pronalazi određenu ljepotu u tome kad sve što osjećaš osjetiš jače i misli ti prorade drugačije. Pričao mi je kako mu svakojake ideje tada padaju na pamet i kako je prije nekoliko godina pisao pjesme na poleđine fotografija, spremao ih u boce i bacao u more što mu je ostavljalo puno praznog prostora za maštanje o mogućim pronalaziteljima tog blaga.
Pomislila sam tada na sve moje melankolične pjesme koje su nastale iz tog intenzivnog osjećanja velebnih situacija oko sebe i prisjetila se vremena u kojem su me mučile situacije koje nisam mogla promijeniti, a u koje sam bila uronjena, ljubavi koje su, neuzvraćene, nalikovale petrarkističkim patnjama bez ikakvih naznaka da će ikada proći i kako sam, dugo vremena poslije, napokon prihvatila činjenicu da pjesnici i ne mogu drugačije nego tako,,ovaram da sam melankolična, o osjećati taj veliki pathos, tu melankoličnu, tragičnu sudbinu, tu nikad jednostavnu ljubav. I da bez te velebne patnje nikad i ne bi bilo moguće osjećati ovoliko. Trebalo je tada prihvatiti tu činjenicu kao pjesnički imperativ i pokušati što se bolje moglo živjeti s tim.
Noć je i dalje mrkla i vlak po prvi put staje. Moj suputnik izlazi van da si smota malo duhana kao što to čini na svim graničnim prijelazima. Napolju je hladno, stoga odlučujem ostati unutra. Dok ga čekam u kupeu i promatram kroz prozor, obuzima me neopisiv osjećaj slobode, osjećaj svijeta, njegove veličine i raznolikosti. Mnogobrojne se turske zastave vijore na studenom vjetru. Gledajući u njih, konačno uspijevam pojmiti udaljenost od doma i točno znam koliko daleko smo otišli. Osjećam sva svoja lutanja odjednom, ona prošla i ona buduća, i ne želim da melankolija ikada prođe.
DOBRODOŠLICA
Nedugo zatim polazimo s perona i ja osjećam kilometre kako se gomilaju, brzinu vlaka, ravnomjerno odbrojavanje tračnica i daljinu kao prijatnu mučninu u prsima. Upravo smo ušli u Tursku.Iz obližnjeg sela iznenada se začuje prvi jutarnji poziv na molitvu. Nikad prije nismo čuli takvo što i oboje ga doživljavamo kao glasnu dobrodošlicu u zemlju koja nas budi iz sna u koji smo utonuli. On mi se smiješi i ja se šutke smiješim njemu i znam da mislimo na isto, znam u kojoj mjeri osjeća različitost kulture u koju smo upravo zakoračili od one iz koje smo došli bez obzira na sve knjige i vodiče koje smo dotad pročitali.
Možemo se samo nadati da će ono što nas čeka u toj nepoznatoj zemlji biti toliko lijepo da ćemo dugo nakon što je napustimo osjećati i tugu, i nostalgiju, i melankoliju, odjednom
