Već sam jednom pisala o susjednima i dobrosusjedskim odnosima. Tema je bila općenita, a ovaj put su ‘na tapetu’ moji susjedi. Moji susjedi su antifašisti! Registrirani! Možda na prvu zvuči intrigantno, ali nije baš tako, ovdje su stvari jako jednostavne. Naime moji susjedi članovi su Udruge antifašističkih boraca, koji koriste stan do moga kao službene prostorije Udruge. Inače, moji susjedi uvijek su bili državni službenici. Prije nego krenem na sadašnje, samo da se sjetim nekoliko anegdota, prijašnjih susjeda. Ti su bili očajni i željni svega. U njihovo vrijeme nestala mi je stolica s tri noge koju sam imala namjeru baciti, ali netko me preduhitrio, žarulju na ulaznim vratima ne smijem imati (bumbeta je tražena u zgradi), otirač za noge – već su mi prvog dana ukrali, a prava je lutrija ako pronađeš robu koja se sušila na tzv. zajedničkom sušilu ili u Dalmaciji poznatijem nazivu ‘tiramola’.
GRADSKA IMOVINA
Ima tih ‘sitnica’ koje mi nedostaju i nije mi žao su su promjenili adresu. Jednog dana ipak sam se naljutila na već sad relativno novu garnituru susjeda. Da prvo napravim jednu usporedbu. Evo ovako. Kad sam malo zbrojila godine, odnosno, kad sam se prisjetila vremena od kad priča sa antifašistima ‘živi’, nije bilo teško zaključiti da svjedoci tog doba sada imaju otprilike oko devedesetak godina (cca.). Čisto radi usporedbe, centar za socijalnu skrb u gradu Šibeniku smješten je u malim potleušicama s limenim krovom, a ovdje se radi o ogromnom sedmerosobnom stanu u samom centru grada. Sam objekt zastrašujuće izgleda i sigurno im je potrebno više radnog prostora nego članovima antifašista. Vjerujte, nije lako u takvim uvjetima raditi, a znamo da su osjetljivi postupci u pitanju. Naime, konstatirali smo godište članova udruge, a oni svaki dan moraju prevaliti šezdeset stepenica. Za njihove stare kosti i već umorne noge, to nije lak put. Neko vrijeme , odnosno, već dugo vremena me ljuti njihov nemar za državno dobro, jer oni su utaboreni u gradskim prostorima. A kad vidim da se netko neobazrivo ponaša sa stvarima koje su mu poklonjene ili date na korištenje, baš… Evo primjera – od petka, od 3 sata popodne , pa do ponedjeljka ujutro, u hodnik koji spaja sve te urede, slobodno se može useliti neki beskućnik, narkoman ili netko nema tu noć gdje prespavati . Širom otvorena vrata pored mog stana stvaraju mi nemir. Jednom sam zavirila, jer mi nije bilo jasno da bi netko mogao to sve ostaviti otvoreno bez ikakvog nadzora. Pet ureda s jedne strane i dva sa druge. Što se krije iza vrata, nisam provjeravala. Kao moja tri stana! Impresivno! Postoje i dodatna vrata koja bi trebali zatvarati, i zbog moje sigurnosti, međutim, i ta vrata su uvijek širom otvorena. Pa se pitam, čemu služi brava na vratima i zašto imamo ključeve, a vjerojatno ih imaju i svi zaposleni susjedi. Predlažem da izbijemo vrata, pa da napravimo dobrodošlicu svim potencijalim mladim članovima- pod motom ‘ pogled u budućnost’! Ali vratimo se mi na četrdesete godine prošlog stojeća. Moj dida je bio partizan i smatram da su oni u to vrijeme bili pozitivci. Što znači da se i on borio protiv fašista. Biti partizan bila je svojevrsna čast, barem je tako moj dida govorio. Jesu li znali za bolje ili ne, to sad nije bitno, cijenili su male stvari. I to je sve u redu, ali čemu služe danas takve i slične udruge?
ŽIVOT U PROŠLOSTI
Ne bih htjela nikoga uvrijediti, ali borba protiv tadašnjeg neprijatelja vodila se prije 70-tak godina. Naravno da se žrtve ne trebaju zaboravljati, nemam ništa protiv niti da postoji praznik obilježavanja stradalima, ali to ne znači da su najprioritetnija skupina koja ima pogodnosti kao oni kojima je nužno potrebna pomoć. Kako sam i sama član jedne humanitarne udruge, znam poneke sitnice o djelovanju udruge. Cilj ‘moje’ udruge je pomoć osobama s posebnim potrebama i djelovanje je poznato. Nemam ništa protiv nostalgičara, ali jedino ako pridonose sadašnjosti. Jednom ću navratiti do mojih susjeda, a nadam se da će toga prije pročitati ovu kolumnu, da znaju već s vrata zašto sam došla.
