Broj 55 Kristijana Milića po svim je medijima najavljivan kao prvi pravi film akcijski film o Domovinskom ratu, kao film koji se ne bavi samo propitivanjem odnosa između Srba i Hrvata, često patetičnim domoljubljem, i ostalim stvarima uz koje smo dosad vezivali hrvatske filmove ratne tematike novijeg datuma. Najavljivalo se da Milića zanima samo akcija, da se gledatelju približi što su ti dragovoljci zapravo doživljavali na bojištu. I zaista, film je pucačina od početka do samog kraja, često sam stjecao dojam da Milića nije toliko ni zanimala tragedija hrvatskih vojnika stradalih u Kusonjama u kući broj 55, da mu je više stalo do same izvedbe akcionih scena. Pucanje, eksplozije, često nedefinirana akcija, ne zna se kad tko s koje strane puca i na koga. Ali, ipak, sasvim zadovoljavajuća akcija, iako bi bilo bolje da Milić nije toliko inzistirao na usporenom snimanju, neke scene se ipak čine previše. Ipak Milić nije Peckinpah, a Broj 55 nije Divlja Horda.
Zapravo me film jako podsjetio i na Carpenterov ‘Napad na policijsku stanicu br. 13’, četnici su pokazani kao bezlični zombiji koji samo naviru i naviru, da ne znate pozadinu Domovinskog rata, ne bi ni bili sigurni u čemu je tu zapravo riječ. Da ne bi ispalo da su četnici totalno bez karaktera, efektno je Milić pokazao samo jednom scenom na kraju, efektno je pokazao da se u Kusonjama zapravo dogodio bezuman pokolj.
Dobar film, osvježenje na hrvatskoj filmskoj sceni, ali ‘Živi i mrtvi’ i dalje mi ostaju najbolji Milićev film.
