Budi ponizan! Budi poslušan! Pretrpi! Odreci se! Jednog sam poznanika upitao što mu se nameće u svijesti kad pročita ove riječi. Nije bio baš oduševljen. Takvih bi se naredbi – reče – trebalo osloboditi. One potječu iz nekih drugih (mračnih?) vremena. Pod sumnjom su da promiču mazohizam i negaciju života, njegovih radosti i potencijala.
Nedavno sam ‘završio’ u teretani radi bolnih leđa. Vježbati je naporan posao. Teretana ima i trenere, koji pomažu ljudima da dobro vježbaju. Oni znadu biti i zahtjevni. U mnoštvu koje se izručuju ‘dragovoljnom mučenju’ (usput kazano: i plaća se!), upao mi je u oči mlađi dečko koji je imao nekoliko kilograma viška: mukotrpno je ponavljao vježbe koje mu je trener naložio, slušao – u znoju lica svoga – njegove upute, strpljivo podnosio upale mišića i nastavljao s poslom. Želim – reče – izgubiti par kilograma, i radi zdravlja, i radi izgleda – to je njegov cilj, smisao njegovih napora, znoja, odricanja i poslušnosti treneru.
Ima li tu išta sumnjivog? Mazohističkog? Neprijateljskog životu?
Korizma je satkana od pokore. Pokora je pomalo sumnjiva riječ danas. Njezino značenje nije mazohizam i negacija života, nego trening i učenje ozbiljnosti u borbi protiv zla. Taj trening ponekad zna neuvježbanu oku ostaviti dojam da se radi samo (!) o gubitku i naporu, a ne vide se dobra. Da bi se mogli izručiti naporima pokore, potrebno je otkriti njezin cilj, smisao njezinih napora i odricanja. Njezina ‘dobra’. Potrebno je ‘sličiti’ dečku iz teretane.
OPHOĐENJE S NAPASTIMA
Cilj korizme je rasti u ljubavi prema Bogu. To podrazumijeva prepoznavanje onoga što to priječi. Smisao korizmenih napora je prepoznati i naučiti se ophoditi sa napastima. Kršćanska strategija ophođenja sa napastima otkriva se u situacijama Isusova napastvovanja od sotone. ‘Trener’ je Isus. Vježba se sastoji u promatranju onoga što On čini. Gledamo Ga kako je napastvovan u pustinji od đavla (vidi Mt 4, 1-11).
Napast se najprije pripušta u nutarnjost. Isus daje napasti prigodu da progovori. Često je govor napasti teološki okićen: đavao koji kuša Isusa u pustinji argumentira (izvrćući!) Božjim riječima, kao i zmija u rajskom vrtu. U napastvovanju od sotone Isus pušta da kušnja prodre u njegova osjetila, mišljenje i fantaziju – Isus nije izložen samo sugestiji, nego i argumentaciji kušnje! S njom je hrve!
Isus ne tabuizira vraga i zlo. Tabuizirati znači izbjegavati kontakt: ne gledati, ne slušati, ne dolaziti blizu, ne dirati. Nekad se tako dogodi kod nas i našeg zla: ne možemo ga priznati jer nas plaši, loše nam o nama govori. Bit će da zato lako govorimo i vidimo zlo drugih, a same sebe smatramo nesposobnima za bilo kakvo zlo. Isus zlo smatra vrijednim argumetiranog odgovora u kojem ponuđeni zasljepljujući privid dobra – iluzija – mišljenjem postaje prozirna i pokazuje se lažna. Vrag smije govoriti ‘dok ne završi sa svim kušnjama’. Isus koristi staro sredstvo za ophođenje sa nepodnošljivim predodžbama i zlim željama: donošenje suda putem mišljenja. Tek nakon toga slijedi žestoki otklon: Gubi se, sotono!
U spomenutom ponašanju krije se još jedan ‘klasični’ dio postupka sa kušnjama: prividnu vrijednost koju nudi kušnja zamijeniti zaokretom pažnje na suprotnu ili jednostavno drugu motivaciju jasne i razoružavajuće zbilje i privlačnosti: da, kruh je vrijednost, i tu si u pravu. Ali čovjek ne živi samo od njega, nego i od Božje riječi!
Ove vrste su i Isusovi odgovori, koje daje đavlu: On mu se ne suprostavlja, jer isti (đavao) svoje tvrdnje podupire točnim svetim zbiljama. I opet pouka: Svaka kušnja ima u sebi i dio istine i nepobitne vrijednosti – inače ne bi bila kušnja! Svojim odgovorom Isus pokreće cjelinu i stavlja je u odnos koji stvara smisao.
SPREMNOST NA NAPORE
Ovaj ‘posao’ zahtijeva spremnost na napore. Nekad smo pod sumnjom da smo mekušci koji to ne mogu. Stariji nas nekad ‘počaste’ takvim prijekorima, kojima suprostave terete prošlosti koje su oni bili prisiljeni podnijeti. Ne želim podcjeniti te terete. Ipak, dečko iz teretane pokazuje suprotno. Možemo podnijeti muku, gubitak, napor i odricanje! Međutim, vrlo je važno da im uviđamo smisao: da nas vode nečemu što smo prepoznali kao vrijednost i što možemo ostvariti.
Teretana kao vježbalište nudi vrijednosti: lijepo tijelo i zdravlje.
A ‘teretana’ korizme? Ona nudi ‘uvježbanost’ u prepoznavanju napasti i pobjeđivanju napasti. Napasti su otpori Božjem spasenju, koje se želi događati nad nama. Prepoznajući ih, rastemo u samospoznaji. Pobjeđujući ih, postajemo mjesto slave Božje, ‘put kojim slobodno prolazi Božja ljubav’ (S. Weil). Rastemo u ljubavi prema Bogu, ali ne bez Boga samog – jer Njegova nas milost pretječe nadahnjujući posao prepoznavanja i pobjeđivanja napasti.
‘Trener’ u tom naporu – vidjeli smo – sam je Isus. On sobom pokazuje. Gledajmo Ga. Učimo od Njega. Eto korizme.
