PIŠE: Milena Bačelić
Prije otprilike tjedan dana jedan moj mišji status na mišobooku je glasio otprilike ovako: ja ne znam što je s ovim Micky Mousem..možda niste primjetili, ali dođe uvrijedi nas mišice i onda ode i ljuti se što je jadna i glupa mišica uvrijeđena. Tko je tu lud? Sto mi mišjih zivota Micky urazumi se. Poslje sam mu pustila dobrog starog Johnya da ga oraspolozim i onu staru stvar ‘Kad Miki kaže da se boji’, ali bez uspjeha. Kako svi naši mišji statusi imaju uvijek iza sebe pitanje zašto i kako, evo sad cu vam objasniti o čemu je bila riječ.Bio vam je to odgovor na susret bliske vrste sa Micky Mousem koji se dogodio prije otprilike dva tjedna . Sjedimo tako ja – Mini i Miky Mouse u jednom šibenskom kafiću, ispijamo laganini nesicu, a moj Mouse počinje svoju uoobičajnu priču protiv lipe naše mišje rupe, protiv ovih ovdje vrijednih miševa koje on naziva seljačinama, pa mi kaže onako prijateljski da bi od ovoga svega napravio jedan mali Mišojasenovac i da bi uteka odavde glavom bez obzira. Ja ga slušam, pa gledam, pa opet slušam i onako iskreno u mislima mi postalo žao Mickya. Javila se ona ženska mišja potreba da od svakog miša napravi Supermiša, od svake nule ‘nešto’, pa ja svom prijatelju Mickyu kažem onako iz dna mišje duše: ‘Prijatelju moj, ja te slušam evo dvije godine, i uvijek isti par feta sira, tija bi otići iz ove rupe, ali bojim se prijatelju da ćeš i ako odeš do Novog Zelanda uvijek imati isti problem s nama glupim miševima, bit će dobro dan – dva, a onda opet po starom. Vražja mišja rupa! Imaš emotivno-mišji problem sa samim sobom’.
MIŠJA ŽICA
Gleda mene moj Mouse, vrpolji se na onoj sidalici, vrti repom, pa mi se obrati onako kako samo on zna: ‘Mini oćeš da ti kažem istinu? Ti nemaš proporcije idealnog miša, ni u liku ni u stasu, odvratno si nataložena mišjim specijalitetima i kao takva nikada nećeš imati svog miša u svom bijednom mišjem životu’. Gledam ja Mousea i nekako gubim tlo pod nogama, a suze počele padati ko bombončići koje ja ovako popunjena volim papati, časne mi mišje riječi. Iskrena da vam budem, nisam ja od onih tipova mišica koje se baš lako uvrijede, a posebno sam prerasla fazu uvreda tipa mršav miš – debel miš, jer to su neke stvari koje su me pogađale još u vrtiću. E sada dolazimo do Mousea ponovo. Nismo u vrtiću, već smo u nekim zrelim godinama kada riječi tako malo znače ali prepoznajemo namjeru i cilj pa ću se sada osobno obratiti mom Mouseu i reći: Dragi Mouse, mišu moj, iskreno si me kao prijatelja uvrijedio, ne tvoje riječi da nemam proporcije idealnog miša, već zbog toga što si me ciljano i namjerno kao mišicu i prijatelja poželio uvrijediti. Ništa na ovom svijetu ne zaboli toliko koliko osjećaj da te tvoj miš namjerno i smišljeno želi poniziti, zgaziti. Mozda si to napravio jer sam te taknula u mišju žicu, pa nikako nisi mogao to prožvakati. Inače, osim tog razloga ja baš niti jedan drugi ne vidim. U ovim godinama (evo na pragu četrdesete) dođemo do onog stadija u mišjem životu u kojem užasno cijenimo i volimo sebe da nam se gadi samo mala naznaka postojanja lažnjaka. Ne dopuštamo uvrede i poniženja jer smo itekako svjesni svojih vrlina i mana, svojih dobrih i loših strana i na kraju svojih vrijednosti. Teško da se ijedan miš, ma kakav god bio, zadrži na životu (čitaj u životu) dulje od sekunde kada izađe iz rupe i ovako prijateljski nam se obrati. Sigurno vas zanima nastavak priče i ono kako to kod prijatelja ide. Kažeš nešto, pa se ispričaš, pa se prijateljski pomirite i život ide dalje. E, tako ide u svim normalnim životnim mišjim školama, ali Mouse nije pohađao jednu od tih. On ne vidi nikakvu potrebu za isprikom. Mouse je pun svojih životnih iskustava i zna kako s ostalim miševima, pa tako i sa mnom. Dakle, od isprike ništa, ali zato je red da ja to napravim. Mišja isprika kreće: Dragi Mouse, ispričavam se vremenu koje sam utrošila na miševe u potpunosti nebitne poput tebe, nek’ oproste sve sekunde i stotinke sekundi jer sam upravo za to vrijeme mogla raditi mnogo korisnije stvari umjesto baviti se miševima poput tebe. Život je zaista kratak i nema tog sira niti cheese cakea koji mogu vratiti vrijeme, tako da je vrijeme s tobom bilo u neku ruku neprocjenjivo. Bilo jeto i vrijedno iskustvo, iskustvo u kojem upoznaš jedinku u potpunosti drugačiju od sebe samoga, gdje se uvjeriš koliko i kako miševi mogu biti u potpunosti prazni i beživotni u odnosu prema drugim miševima. Oni gledaju samo sebe, uvijek viču ‘ja, pa ja’, ne zapitaju se baš nikada tko je taj miš koji sjedi nasuprot njih, kako se osjeća, kakav mu je bio dan. Oprosti Mouse jer samo povjerovala da si mi prijatelj, oprosti jer sam se i ponašala kao prijatelj. Znam da to nisam baš nikada smjela. Oprosti što sam htjela imati nekoga s kim mogu pričati dok mišje suze guše i nemaš zraka, dok si malen, slab i jadan jer valjda prijatelji tome služe. Oprosti što sam te krivo procijenila i što sam u ničemu vidjela nešto. Obećavam ti da više nikada neću gubiti vrijeme i sebe, ovakvu kakva jesam, trošiti na takve površne miševe i odnose. Površnost je bolest koja izjeda pojedinca i ovo naše mišje društvo. Zbog površnosti pogrešnom mišu odrežu nogu umjesto repa, miševi izgube živote u prometu ili na bilo kojem drugom mjestu, netko im ukrade najbolji komad sira. Zbog površnosti mali mišić odluta iz vrtića, a tete mišice to uopće ne skuže ili se pet puta vraćamo u neku rupu da bi obavili nešto jednostavno što smo mogli obaviti na prvom dolasku. Zbog površnosti izgori moj divan ručak, kolač od najfinije gaude ne ispadne dobro, sruši se neka mišolovka i dešavaju se razna neugodna čudesa. Zbog površnosti se dovedemo u situaciju da mi miševi zaplačemo. Oprosti mi na tome. Danas ovo mišje društvo očito tako funkcionira – na površnosti.
SLIJEPI PORED ZDRAVIH OČIJU
Ponekad smo, nažalost, slijepi pored zdravih očiju i ne vidimo tko nam je pravi, a tko lažni miš. Često gledam one koji su sebični i sve podređuju sebi, često sam to vidjela i u tebi. Ne imati brige za druge, nego sve podrediti sebi i svojim potrebama. Uzimati koliko ti treba, dati koliko želiš, obično malo u odnosu na ono što uzimaš i ne zaustavljati se. Stav ‘*ebe me se za druge miševe’ i to furati kao životnu filozofiju uvijek će biti nešto što će me podsjetiti na tebe. Na kraju, dragi Mouse, da ti budem iskrena, žao mi je što naprasito prekinuh ovo naše divno prijateljstvo. Često je raskid ovakvog genijalnog odnosa među nama miševima bolniji od raskida ljubavne veze, i često nas boli činjenica da više nismo isti i da će nam trebati neko vrijeme da povjerujemo sami sebi da smo bili na krivom mjestu, u krivo vrijeme u potrazi za nečim što se zove poštovanje i prijatelj, naš najbolji miš. I na kraju kolumne učini mi se da čujem glas Walt Disneya koji kaže: nisi ti imala posla s mojim Micky Mousem, to je bio samo običan štakor!
