Nema teže stvari nego kad pomisliš da si napokon kockice posložio na svoje mjesto, a onda shvatiš da moraš sve ispočetka. Na tom putu koji obično traje jako dugo nailazimo na razne prepreke. Neke su lakše, a neke teže za prijeći, ali uz dovoljnu motivaciju i snagu, smatram da se sve može premostiti. Problem nastaje kad ponestane inspiracije. A zašto je ponestane? Svaki ‘projekt’, bio on poslovni ili ljudski, treba stalno nadograđivati ili oplemenjivati. Možda je glupo ljudske živote uspoređivati s cvijećem, ali kad cvijeće ne zalijevate i ono uvene. Bez obzira na plodno tlo u kojem je dotad uspijevalo. Želim reći, kad nešto zanemarite ne možete niti očekivati plodove. Kako ponovo doseći vrhunac kad je krivulja u vidnom opadanju? Trebalo bi pustiti da se stvari uravnoteže, pa ‘Jovo nanovo’! Kada to prestaje? Kada shvatimo da bi možda morali odustati? Da li je i tada vrlina upornost? Da li svaka upornost ima smisla? Upirati ne može samo jedna strana, jer kad nema povratne pozitivne vibre, trud bude bezvrijedan. Da li tek onda shvaćamo? Treba li odustati na vrijeme? A kako znati kad je pravo vrijeme? Svi koji su toliko truda, energije i na kraju cijelog sebe uložili u nešto što im je bitno, neće tako lako dići ruke od toga. E sad, vrlo je bitno je li i ego upetljan u priču.
IZOLIRATI EMOCIJE
Kada je riječ o poslu na kojem ste dugo i iscrpno radili vjerujući da ćete uspjeti do kraja izvući situaciju i tu nastane problem, vjerojatno ćete ga objektivno sagledati i pokušati naći neko bezbolno rješenje, pa možda čak i odustati, ako su argumenti ispravni. Razlog odustajanja je racionalan. A što kad su u pitanju emocije? Ima li onda odustajanja? Možemo li onda racionalno odlučiti što je dobro za nas? Smatram da u toj situaciji može doći do odustajanja jedino ako ste svjesni situacije i da na taj način činite najbolje za sebe. Opet treba izolirati emocije i prepustiti svojem mozgu da vas vodi. Vjerojatno je manje bolan rez koji će vrlo brzo zarasti nego ožiljak kojeg se nećete moći rješiti cijelog života. Vrlo je nezahvalno suditi o tuđim životima, jer uvijek imamo najbolje rješenje kad se problem ne tiče nas samih. Naime, kao u svemu, moramo naučiti kad je dosta. Kraj, odnosno trenutak konačne odluke dolazi kada smo jaki. U slučaju da počinjete s nekim rezovima, a psihički niste najstabilniji, vjerojatnost da problem nećete riješiti, odnosno da nećete uspjeti slučaj privući kraju, je velika. Tada se najbolje niti ne upuštati u takve pothvate. Za svaki potez potrebna je mirna glava. Pa makar to bio potez koji vas vraća na početak ili naslovnu rečenicu kolumne. To je jedna vrsta samodiscipline.
RADIKALNE ODLUKE
Ja sam sklona radikalnim odlukama, za kojim najčešće ne žalim. Mada sam svjesna da i to nije uvijek najbolje rješenje, jer ponekad nema nazad, ali to je cijena nekog takvog poteza. Ne volim vući ‘repove’ za sobom, pa je moj način najprikladniji za mene. Inače, teorija ostavljanja otvorenih vrata za sobom, uglavnom je licemjerne prirode. Svi mi želimo ostaviti dobar dojam, ali za takvu sliku o sebi trebali bi se brinuti dok je aktualna, odnosno dok nam je bitna, a kad izblijedi, koga više briga za dojam. Pa, što to znači da bi se trebali osvrtati na živote svih ljudi s kojima smo nekada bili dobri. U svijetu kojeg zajedno dijelimo ništa loše više nije strano. Želim reći, sve što se nekad cjenilo i što se smatralo dobrim danas je obrnuto. Stoga me ne čude više priče dvostrukih pravila, mjerila i namjera. Sve je poduplano, a pripadnike tog pravca nazivamo ‘dupljacima’. Odlučite se kojim putem, s kim i kako, pa neka to onda ide do kad treba, a uvijek možete ‘Jovo nanovo’!
