Dubrovnik je bila najjužnija točka do koje sam došla u ovogodišnjem analiziranju turističkih destinacija. Ali zanimalo me što se događa još malo južnije. Prije nekoliko tjedana put me nanio opet u Dubrovnik. Taj gradić upravo je dokaz da poslovica ‘što južnije, to tužnije’ i nije uvijek upotrebljiva. Što se tiče broja ljudi koji su te dane kao i ja bili u spomenutom gradu, to se ne može usporediti s našom županijom. Svima nam je poznato kako destinacija određuje cijene smještaja i vrstu gostiju, ali to ispada da smo mi u teškoj zabiti kad je tolika razlika u svemu. Zar Vodice, Šibenik tj. cijela naša županija ne mogu konkurirati jednom Dubrovniku? Ma nije moguće! I dalje ću biti uvjerena da je to samo naša nesposobnost plasiranja svojeg proizvoda na tržište. A prednost turizma jest što je tržište cijeli svijet. S obzirom da Šibenik (županija) nema hotel s pet zvjezdica (nevjerojatno istinito), tako usporedba s tom klasom turista nije moguća. Ali, što je s hotelima niže kategorizacije? Cijene hotela u Dubrovniku koji posjeduje kategorizaciju od tri zvjezdice drži cijenu višu od najskupljeg hotela četiri zvjezdice u našoj županiji. Kao zbog destinacije!! Pa i ne bi se baš složila da županija s dva nacionalna parka, četiri tvrđave, kanalom koji vodi u sami grad, otocima koji su fenomenalno raštrkani, još bezbroj svega što i sami znate, treba biti lošije pozicioniran na europskom tržištu.
SVAKOME PO ZASLUZI
Dubrovnik je lijep, ali kad na trenutak isključim emocije i postanem realna onda je Šibenik puno, puno zanimljiviji. Ali, evo jedne bitne razlike. Oni su svaki svoj ‘kamen’ pretvorili u zanimljivu turističku priču. Zanimljivu turističku atrakciju. Usporedbe radi, na Srđu koji nije ništa zanimljiviji od npr. tvrđave Sv. Mihovila, napravljena je senzacija. Sjećam se priče kad su pojedinci dali ideju kako bi gondola (žičara) trebala voziti od Doca do tvrđave. Projekt je u samom startu odbačen, jer su ulaganja ogromna i krajnji zaključak je bio – to se nama ne isplati. Dubrovčanima se isplati! Uglavnom, preporučila bih svima da ‘skoknu’ samo vidjeti kako to sve skupa izgleda i na koji način se turistima ‘uzima’, novac, a oni su još zadovoljni. Još i pišem o tome…To se zove biti meštar u svojem poslu. Žao mi je što se kod nas bavljenje turizmom svodi na iznajmljivanje apartmana, bunja ili vlastitih soba te mijenjanje plahti. Svi su veliki stručnjaci, pa nam je točno ovako kako smo sami sebi napravili. S cijenom smještaja biramo goste. Na očigled je sve drugačije. Kad sam saznala sve što me interesiralo, krenula sam malo južnije. Dubrovnik od Budve dijeli možda dva sata vožnje. Kad bilo koga u Dubrovniku pitate, za koliko se može doći do Budve, oni će vam odgovoriti; sa stajanjem na granici od sat vremena najmanje tri sata. Zašto se toliko dugo zadržavaju putnici u oba smjera, shvatila sam ubrzo. Europska Unija, to je razlog. Stroge kontrole, pa malo vježbaju! Zadnji put tamo sam bila prije desetak godina. Moram priznati da mi je tada bilo lijepo, a što to točno? Tek kad pređete granicu vidite da mi živimo u jednoj lijepoj i uređenoj državi u kojoj koliko toliko postoje zakoni. Ceste su mučne, kolone su duge, ograničenja na cesti stroga. Za državljane njihove države vrijedi neobično pravilo na cesti. Za prijeđena tri kilometra iznad dopuštene brzine, gube vozačku dozvolu. Tako kaže policajac s kojim sam malo pročijukala. Sva sreća da nisam njihova državljanka! Trajekt koji vozi desetak minuta, da vam skrati put, jer bi u suprotnom trebali voziti cestom oko zaljeva iznosi 4,5 Eurića, što znači da je poskupio za točno 2 Eura. Službena valuta je Euro, a za naše ‘veverice’ ne žele niti čuti. Prije će ti dati da piješ na ‘brukvu’ nego ti naplatiti u kunama.
ZAGUŠUJUĆA BUDVA
U Budvu sam stigla oko dva sata popodne. Loš osjećaj cijelo je vrijeme vladao samnom. Tamo se ništa nije promijenilo, ah da sad je malo prljavije i zapuštenije. Horde svakakvih ljudi. Začudila sam se dok sam na gorućem asfaltu pokušavala doći do zraka, pored mene je prolazio Vedran Mlikota. Ulaskom u centar mjesta uslijedila su nova čuđenja. Najlegalnije u svakom dućanu možete kupovati ‘falše’ stvari. Odjeću, obuću, torbe, naočale, zapravo, sve što su dovukli iz Turske. Svi su lažno namontirani i svi su vrlo važni. Silikoni se dijele na žlice… Nikad mi to neće biti jasno. U razgovoru s jednom od prodavačica koja mi je htjela ‘uvaliti’ lažni brend poznate svjetske kuće, doznala sam kako nikad nije bilo gore stanje u Crnoj gori, nego sada. Svi švercaju, a loše im je. Upravo je tu problem, što svi švercaju, pa je tržište zasićeno identičnim proizvodima. Samo je bit tko ima u Turskoj bolju izlaznu cijenu. Kad se nakukala, mogla sam dalje. Počelo me nešto ‘gušiti’ i nisam se dobro osjećala. Shvatila sam da je Budva bila izazov dok sam još bila cura, a da me sad malo i vrijeđa isto okruženje. Morala sam pobjeći glavom bez obzira. Spakirala sam se i moj boravak od nekoliko sati prekinula sam povratkom u ‘lijepu našu’. Doma sam bila u tri sata u noći i nikad sretnija nisam došla u Krešimirov grad. Ljudi kažu da je svugdje lijepo poći, a kući doći. Tu poslovicu definitivno mogu upotrijebiti za ovaj izlet.
