Biblija ne bavi se logičkim tumačenjima odakle zlo i kakvo je ono u sebi, nego jednostavno polazi od činjenice da ono postoji. Ona ga nastoji označiti, otkriti njegov izvor i korijen. Govori zato o grješnosti svijeta, osobnom grijehu čovjeka… U konačnici zlo je besmisleno. O njemu nije zato moguće smisleno govoriti. No, postojanje zla svi doživljavamo u svom životu. Valja nam ga prepoznati i odbaciti. U tome nam pomaže post i molitva.
Začetnika zla i grijeha Biblija vidi u biću koje naziva đavao, sotona. Opisuje ga kao neprijatelja, čovjekoubojicu od početka, oca laži… Njegova ponuda je laž, u konačnici smrt. Ali i napast. Jer sotona laž zna vrlo lukavo prikazati kao nešto jako dobro.
Na misama Prve korizmene nedjelje redovito se čita evanđeoski izvještaj o Isusovim kušnjama u pustinji. Četrdeset dana Isus je u pustinji molio i postio. Na kraju ga Sotona stavio na tri kušnje. Te iste kušnje prepoznajemo u ponudi kojom zmija zavodi Evu. Tradicija Crkve ih prema Ivanovoj poslanici (1 Iv 2,16) naziva: požuda tijela, požuda očiju i oholost života.
Požuda tijela
Sotona nagovara gladnoga Isusa: “Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.” U Knjizi Postanka Evi je stablo ”dobro za jelo”. Ova kušnja oslanja se na potrebu našeg bića za bogatim, lijepim, ugodnim i sretnim životom. Sotona nam kao rješenje podmeće pohlepu, stjecanje bogatstva bez truda i muke, beskrajno udovoljavanje sebi i svojim nagonima, traženje zadovoljstva u prolaznim (tjelesnim) užitcima. Narodnoj mudrost kaže: ”htjeti kruha bez motike”. Odavde izviru zla nepravednog i nemoralnog bogaćenja, iskorištavanje siromašnih i nemoćnih, ovisnosti o alkoholu, o narkoticima, o igrama na sreću, o seksualnim užicima i nastranostima… U području vjere ova se napast očituje u traženju površnog zanosa i uzbuđenja u molitvama, u inzistiranju na čudesima i privatnim objavama te u neprihvaćanju trpljenja i patnje… Isus se ovoj napasti suprotstavlja usredotočenost na Božju riječ: „Ne živi čovjek samo o kruhu!“ Duh je onaj koji oživljuje, a ne tijelo, reći će kasnije. Riječi Božje duh su i život. One su izvor istinskog mira i utjehe. Valja u duhu skromnosti i strpljivosti prihvaćati svoj život i onda kada nam donosi patnje i iskušenja oslanjajući se na Božju ljubav.
Požuda očiju
Sotona pokazuje Isus sva kraljevstva svijeta i izaziva ga: „Ako se pokloniš preda mnom, sve je tvoje.” Evi je stablo bilo ”za oči zamamljivo”. Ova kušnja se odnosi na čovjekovu potrebu za sigurnošću i zaštitom, na potrebu da bude uspješan, prihvaćen, cijenjen i poštovan. U napast smo da sve to tražimo u moći i bogatstvu, u popularnosti, u kontroli i manipulaciji nad drugima, i da radi toga pogazimo svoju savjest. Za vlast i bogatstvo mnogi će i ”dušu vragu prodati”, kaže se u narodu. I sve to još pod izgovorom da se prilagođavaju vremenu, da žele pomoći drugima, da tako svi rade i sl… Ovoj napasti Isus suprotstavlja stav klanjanja i služenja Bogu. Samo Bog je vrijedan našeg klanjanja. Samo on je izvor našeg dostojanstva. I najbolje što je dobro za nas. A kad od nas traži odricanje, čini to radi nas i radi našega spasenja. Zato mu valja služiti i klanjati mu se u poniznosti srca, u vjernosti istini i savjesti, bez obzira na žrtvu koju to iziskivalo. Čovjek je najveći kada se pred Bogom ponizi, jer ga Bog u njegovoj poniznosti ne ponizuje nego uzvisuje.
Oholost života
Sotona vodi Isusa na vrh Hrama i nagovara ga da iskuša Boga i njegovu naklonost prema njemu: “Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.” Stablo je Evi ”za mudrost poželjno”. Ova je napast najpodmuklija od svih. Odnosi se na našu potrebu za slobodom i mudrošću. Nudi, međutim, život u lažnoj slobodi bez morala, bez pravila i autoriteta; potiče oholost, lakomislenost, bezobzirnost, avanturizam, površan vjerski zanos i lažnu prosvijetljenost, traženje slave i popularnosti kod ljudi… Čovjek je u napasti da odbacuje norme i pravila, jer mu tobože oduzimaju slobodu. On želi živjeti po svojoj volji. U krajnjoj liniji u napasti smo i samoga Boga sebi podložiti, pretvoriti ga u svog ”duha iz boce” koji će ispunjavati moju volju. Pod ovu napast se može staviti sklonost pojedinaca da se predstavljaju kao karizmatici, iscjelitelji, vizionari; da na magijski način manipuliraju svetinjama, te na njima dobro zarađuju. Nasuprot ovoj napasti Isus ističe poniznost i poslušnost Bogu i njegovoj riječi. ”Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!”
Osnažen četrdesetodnevnim postom i molitvom, Isus nadvladava kušnje i slama moć sotoni te iskazuje potpunu poslušnost volji Očevoj. Sotona se, kaže Luka, nakon toga udaljava od njega do druge prilike!? To hoće reći kako je sotona istim ovim kušnjama pratio Isusa za vrijeme njegovog javnog djelovanja i nije ga puštao sve do smrti. A on, onako kako je to učinio u pustinji, jednako je činio svaki put i s jednakom odlučnošću sve do potpunog predanja volji Očevoj u smrti na križu. „U ruke svoje predajem duh svoj“, zavapio je i izdahnuo. Tek na križu pobjeda nad sotonom je dovršena.
I mi smo stavljeni na kušnju. Svatko od nas nalazi se pred Napasnikom. Sve ove napasti i kušnje zapretene su u svaku poru našeg grješnog bića. One se oslanjaju na duboke potrebe naše duše. Nude nam naizgled ono dobro za kojim svi u sebi težimo i predstavljaju ga kao poželjno i ispravno. Zato ih nije lako prepoznati. Sotona je vrlo lukav. On jako dobro pozna ljudsku dušu. Izvrstan je psiholog i teolog. Izvrsno poznaje Sveto pismo. Spretan je prevarant koji jako dobro zna zakamuflirati laž i predstaviti je kao nešto dobro, zamamljivo i za mudrost poželjno. Zato je puno teže raskrinkati zavođenje, nego li mu se, kada ga prozremo, oduprijeti. Jer, kad čovjek uvidi zabludu, on redovito skupi snage i odbaci je. Upravo zato je potrebno postiti i moliti. Postom i molitvom bistrimo oči, jačamo duh i volju, čistimo srce te se tako oslobađamo od svake oholosti duha, od pohlepe i ropstava bilo koje vrste, od zabluda i neprijateljstava koje nam podmuklo podmeće sotona da nas zavede i uništi.
