„Nemam vremena!“ To je postala jedna od najčešće izgovaranih rečenica našeg vremena. U strahu da nam vrijeme ne pobjegne živimo sve brže: brzo radimo, brzo jedemo, brzo govorimo, brzo putujemo, brzo se odmaramo, brzo spavamo… Unatoč svemu tome vremena sve manje imamo, odnosno sve ga više nemamo. Nemamo ga jedni za druge. Nemamo ga sami za sebe. Nemamo ga niti za Boga, naravno. Sve mu radije dajemo – riječi, darove, običaje, novce – samo ne svoje vrijeme.
Paradoksalno je to: što su nam veće mogućnosti da iskoristimo svoje vrijeme, mi ga manje imamo. Međutim, istina je da se mi bojimo svoga vremena. A bojimo ga se, jer se bojimo sebe; bojimo se susreta sa sobom. Strah nas je vremena u kojem bismo bili sami sa sobom. I tako se vrtimo u krug: nemamo vremena, jer nam vrijeme služi da pobjegnemo od samih sebe. Vidimo to po jednostavnoj činjenici da u eri ”nemam vremena” čovjek više nego ikad troši svoje vrijeme na tričarije i gluposti.
Kada bismo upoznali sebe, onda bismo imali vremena, jer bismo spoznali smisao vremena i prema njemu znali iskoristiti svoje vrijeme. Ne bi nam ono služilo za bijeg. Bili bismo svoji u svom vremenu. Čovjek koji ima sebe, ima i vremena. Jer ga zna pravim sadržajem ispuniti. Čovjek koji poštuje svoje vrijeme, u njemu nalazi i ostvaruje samoga sebe.
Zemaljsko vrijeme će isteći. I tada tek više neće biti vremena. Nastupit će njegova punina, vječnost. Vrijeme će se ispuniti. Zbog toga vrijeme, njegova prolaznost, opominje: poziva nas da budemo budni i zagledani u puninu vremena. Vrijeme je zato naša prilika. Ono je naš podsjetnik i veza s vječnošću. Vrijeme je prozor u vječnost.
Vrijeme je sveto. Bog nas je stvorio na svoju sliku. To će reći da smo bića, ne od vremena, nego od vječnosti. Bog nam je zato dao vrijeme da nas podsjeća na vječnost iz koje dolazimo. Biblija nas uči: prvo što je Bog posvetio bilo je vrijeme – sedmi dan, subota, Dan Gospodnji. Time je omogućio čovjeku da u vremenu može susresti njega, koji je jedini Svet, i u ozračju njegove svetosti sam biti posvećen. Samo u posvećenom vremenu, u zajedništvu sa (pre)svetim Bogom, čovjek može pronaći sebe. I samo tada otkriva pravi smisao svoga vremena; otkriva da ima vremena za sve, za sve što mu je potrebno da se posveti.
Vrijeme je naš put i voditelj od vječnosti do vječnosti. Zato je ono čudesno. Nema ništa tako uzbudljivo kao kad nam vrijeme donosi novost života, nove susrete, nova iskustva, novo doba, vječnost. Zato je nasilje nad vremenom zadržavati vrijeme, žaliti za prošlim vremenima, htjeti ga umnožiti, pretrpavati ga onim što je prolazno. Jednako je pogubno gubiti vrijeme i biti slijep za sve što nam ono želi podariti. Važno je dopustiti vremenu da nam donosi svoje blago koje posjeduje. To je svetost koja posvećuje.
Usmjerenost vremena prema vječnosti daje nam jedini ispravan kriterij kako i čime ispuniti svoje vrijeme: onim što ostaje i nakon vremena, što vrijediza vječnost. To je ljubav. Ljubav osmišljava vrijeme. Ona pretvara vrijeme u vječnost. Zato je svaki trenutak važan, svaki čin, svaki odnos. Ne postoji u životu čovjeka beznačajan trenutak. Svaki trenutak ispunjen ljubavlju uprisutnjuje vječnost u vrijeme a naš život iz vremena uzdiže do vječnosti. I kada se sve vrijeme ispuni ljubavlju, tada će nastupiti vječnost. Bog to hoće i čini. Čini to utjelovljenjem svoga Sina. Kada se ispunilo vrijeme Vječni se ovremenio, iz ljubavi se ovremenio, da nam pomogne kako da razumijemo i ispunimo svoje vrijeme e da bi nas ono odvelo u vječnost.
Prihvati zato svoje vrijeme kao najdragocjeniji dar kojeg ti sam Bog daruje da se u njemu posvetiš i ovjekovječiš.
