Danas se živi brzo. Rezultat je to straha od manjka vremena. Čovjek se boji da mu ono ne pobjegne. Hoće u jednom vremenu što više sadržaja. Zato živi sve brže: jede brzo, razgovara brzo, vozi brzo, radi brzo, spava brzo… To je postala oznaka našeg doba. I tu se događa paradoks: što brže živimo, što više ispunjavamo vrijeme različitim sadržajima, to manje vremena imamo za sebe i jedni zadruge. I mislimo da je problem u manjku vremena. Unatoč trci za vremenom, unatoč tehnici i standardu koji nam omogućavaju imati više s manje rada i truda, mi ipak sve više nemamo vremena. Nemamo vremena za sebe, za drugoga, za Boga, za djecu, za prijatelje…
S druge strane, toliko vremena potrošimo na gluposti i ispraznosti. O tome bi se tek dalo pisati.
Današnji čovjek je zarobljenik vremena, jer je zaboravio na vječnost i zaboravio je svoje vrijeme promatrati iz obzora vječnosti. On, biće koje nosi u sebi dah vječnosti jer je stvoreno na sliku Vječnoga, hoće se pronaći u vremenu. Hoće u vremenu i vremenitim stvarima pronaći utjehu. To je zabluda. I zato mu vremena nikad dosta. Kao alkoholičaru pića, kako narkomanu opijuma, kao kockaru novca… „Nemam vremena“, to je zapravo dijagnoza duhovne bolesti našeg vremena. A doći će dani – zapravo: proći će dani – te više zbilja nećemo imati vremena. Doslovno će se obistiniti naša žalopojka: Nemam vremena. A do tada mi itekako imamo vremena. Samo je pitanje kako ga shvaćamo i čime ga ispunjavamo.
Sindrom nemanja vremena ukazuje na pristup životu u kojem je vrijeme izgubilo svoj pravi smisao. Vrijeme, naime, nije samo sebi svrha. I nije ga moguće razumjeti bez njegovog odnosa s vječnošću. Prolaznost opominje. Govor vremena je govor vječnosti. Vrijeme ima svoj početak i kraj. Da, postoji punina vremena – vječnost. K njoj svako vrijeme teži. I samo se u ispunjenju vremena – u vječnosti – svako vrijeme može razumjeti. Nikada samo u sebi.
Vrijeme nam govori da je život iz vječnosti, od Boga, svet. I vrijeme nam najbolje pokazuje što je trajno, nadvremensko, vrijedno, što ostaje za vječnost i što je prolazno, propadljivo, što nestaje.
Vjera u puninu vremena jedini je lijek strahu od vremena i prolaznosti. Ona nas odvremenjuje i ovjekovječuje. Pomaže nam staviti svoje vrijeme u kontekst vječnosti. Vjera nam otkriva da je vrijeme koje smo dobili dar od Boga, dar kojeg smo dobili sa svojim zemaljskim (vremenitim) životom. Zato je važno usredotočiti se na vrijeme koje sam dobio, usmjeriti ga ka punini vremena, tj. ispuniti ga onim što ga nadilazi i ostaje za vječnost. To su one vrijednosti koje su nadvremenske, Božje. Njih nam otkriva Isus, Bog koji se ovremenio i postao čovjekom da mi vremeniti ljudi postignemo božansku vječnost. I tu se krije mudrost života: znati mjeriti svoje vrijeme vječnošću, prolazno neprolaznim, zemaljsko nebeskim…
„Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce“, kaže Psalam 90. Mudar je čovjek onaj koji se ne boji vremena i njegova tijeka, nego ga ispunja s pogledom prema njegovu ispunjenju, prema susretu s Bogom koji će se u dogoditi po završetku našega vremena i ispuniti ga božanskom vječnošću.
Danas se živi brzo. Rezultat je to straha od manjka vremena. Čovjek se boji da mu ono ne pobjegne. Hoće u jednom vremenu što više sadržaja. Zato živi sve brže: jede brzo, razgovara brzo, vozi brzo, radi brzo, spava brzo… To je postala oznaka našeg doba. I tu se događa paradoks: što brže živimo, što više ispunjavamo vrijeme različitim sadržajima, to manje vremena imamo za sebe i jedni zadruge. I mislimo da je problem u manjku vremena. Unatoč trci za vremenom, unatoč tehnici i standardu koji nam omogućavaju imati više s manje rada i truda, mi ipak sve više nemamo vremena. Nemamo vremena za sebe, za drugoga, za Boga, za djecu, za prijatelje…
S druge strane, toliko vremena potrošimo na gluposti i ispraznosti. O tome bi se tek dalo pisati.
Današnji čovjek je zarobljenik vremena, jer je zaboravio na vječnost i zaboravio je svoje vrijeme promatrati iz obzora vječnosti. On, biće koje nosi u sebi dah vječnosti jer je stvoreno na sliku Vječnoga, hoće se pronaći u vremenu. Hoće u vremenu i vremenitim stvarima pronaći utjehu. To je zabluda. I zato mu vremena nikad dosta. Kao alkoholičaru pića, kako narkomanu opijuma, kao kockaru novca… „Nemam vremena“, to je zapravo dijagnoza duhovne bolesti našeg vremena. A doći će dani – zapravo: proći će dani – te više zbilja nećemo imati vremena. Doslovno će se obistiniti naša žalopojka: Nemam vremena. A do tada mi itekako imamo vremena. Samo je pitanje kako ga shvaćamo i čime ga ispunjavamo.
Sindrom nemanja vremena ukazuje na pristup životu u kojem je vrijeme izgubilo svoj pravi smisao. Vrijeme, naime, nije samo sebi svrha. I nije ga moguće razumjeti bez njegovog odnosa s vječnošću. Prolaznost opominje. Govor vremena je govor vječnosti. Vrijeme ima svoj početak i kraj. Da, postoji punina vremena – vječnost. K njoj svako vrijeme teži. I samo se u ispunjenju vremena – u vječnosti – svako vrijeme može razumjeti. Nikada samo u sebi.
Vrijeme nam govori da je život iz vječnosti, od Boga, svet. I vrijeme nam najbolje pokazuje što je trajno, nadvremensko, vrijedno, što ostaje za vječnost i što je prolazno, propadljivo, što nestaje.
Vjera u puninu vremena jedini je lijek strahu od vremena i prolaznosti. Ona nas odvremenjuje i ovjekovječuje. Pomaže nam staviti svoje vrijeme u kontekst vječnosti. Vjera nam otkriva da je vrijeme koje smo dobili dar od Boga, dar kojeg smo dobili sa svojim zemaljskim (vremenitim) životom. Zato je važno usredotočiti se na vrijeme koje sam dobio, usmjeriti ga ka punini vremena, tj. ispuniti ga onim što ga nadilazi i ostaje za vječnost. To su one vrijednosti koje su nadvremenske, Božje. Njih nam otkriva Isus, Bog koji se ovremenio i postao čovjekom da mi vremeniti ljudi postignemo božansku vječnost. I tu se krije mudrost života: znati mjeriti svoje vrijeme vječnošću, prolazno neprolaznim, zemaljsko nebeskim…
„Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce“, kaže Psalam 90. Mudar je čovjek onaj koji se ne boji vremena i njegova tijeka, nego ga ispunja s pogledom prema njegovu ispunjenju, prema susretu s Bogom koji će se u dogoditi po završetku našega vremena i ispuniti ga božanskom vječnošću.
