Bilo je to prije točno četiri godine kad smo stajali nasred trga Marienplatz u središtu Münchena, a Javier je predložio da ponovno skupa odemona neko putovanje kao što smo učinili i kad smo se tek upoznali, negdje u Europi… Bio je petak navečer, došla sam mu u posjet na nekoliko dana pa su nam na pamet padale svakakve sulude ideje. Ljudi su se počeli okupljati u skupinama i zrak je poprimao neki poseban ugođaj i miris ljetne večeri.
– Zašto, recimo, ne bismo išli u Mongoliju? – rekao je i otpio gutljaj piva. Nasmijala sam se i kroz šalu rekla da može, iako mi se kilometraža koju bismo morali prevaliti da stignemo do tamo činila naprosto nepremostivom, barem u tom trenutku. Rekao je da se ne šali i da se toga dosjetio već prošlog tjedna. Pomisao da o tome razmišlja već sedam dana odjednom me uvjerila u ozbiljnost njegovog prijedloga budući da sam ga poznavala kao osobu koja jedva i promisli prije nego nešto učini, a kamoli da tjedan dana mozga o tome. Dodao je kako bismo tamo mogli provesti čak nekoliko mjeseci, s obzirom na to da više ne studiramo. On bi radio u nekoj bolnici, a ja u školi, kao učiteljica.
– Oni vrlo slabo govore engleski, ali uvjeren sam da ćeš se snaći i naučiti ih štogod – nasmijao se.
VIDJETI LJAME…
Razgovor je nakon toga krenuo u očekivanom smjeru. Zamišljali smo ogromnu mongolsku pustinju i deve na kojima bismo je prevalili. Zamišljali smo noći provedene pod zvjezdanim nebom umotani u tople krznene jakne i rumenih obraza drhtali na vjetru. Počeli smo zamišljati same sebe kako danima jašemo po pustinji Gobi i ne govorimo ništa, iz minute u minutu narastajući iznutra, štoviše, šireći se sve dalje i dalje.
– Da znaš, ponekad se čak bojim da neću stići učiniti sve što bih htio: putovati Južnom Amerikom, cijelom! Vidjeti ljame. Vidjeti Cusco…
– Da, da! Peru! -uzviknula sam istog trena prisjetivši se svoje davne želje da putujem Peruom.
– Machu Picchu, sanjam o njemu već godinama!
– Pa, da, Machu Picchu, ona planina pored njega… Kako bih se želio popeti na nju!
– Veslati preko jezera Titicaca. Pričati s potomcima Inka. Upoznati Urose… – nabrajali smo pustolovine kao sumanuti.
– Otići u Ognjenu zemlju!Usuditi se preskočiti do Antarktike.Plesati tango u Argentini! – nasmijali smo se zamislivši kako bismo nespretno izgledali budući da nijedno od nas nema pojma o plesu kao takvom, a kamoli o tangu.
– Skrivati se od sunca ispod sombrera u Meksiku.Vidjeti Grand Canyon! Preletjeti Aljasku avionom! Okupati se u ledu nekog finskog jezera.Baciti pogled s onih litica u Irskoj.Svirati cajon u Španjolskoj.Putovati Pirinejima. Hodočastiti do Santiaga. Otići u Afriku… UZanzibar! Penjati se na planine, visoko, visoko… Otići na Himalaje!Meditirati na planini… Ta Indija… U australsku pustinju…
MIRIS KIŠE
Iznenada se oglasilo zvonce koje je označavalo kraj radnog vremena u baru u kojeg smo ušli prije tko zna koliko vremena. Tiho smo ustali i krenuli doma, svatko zarobljen u svom kraju svijeta. Šutjeli smo i mirisali kišu koja samo što nije počela. A kada jest, zaustavili smo se ispod velikog nadvožnjaka. U trenutku dok je iznad nas prolazio vlak, i mi smo krenuli, kao u Borgesov Aleph, prema svim tim mjestima odjednom.
