Čovjek se od ostalog životinjskog svijeta između ostalog razlikuje i po svojem odnosu prema mrtvima, posebnim oblicima skrbi prema mrtvom tijelu različitom kroz dugu povijest u brojnim civilizacijama i društvima. Lewis Mumford je u glasovitom djelu ‘Grad u povijesti’ ustvrdio kako je grad mrtvih stariji od grada živih, želeći naglasiti ulogu groblja u urbanom razvitku gradova.
Šibenčani su, a to je slučaj i s drugim gradovima, nekada svoje mrtve pokapali u crkvama ili oko crkava. U crkvama su osobito bili pokapani ugledniji građani, svećenici, plemići ili bratimi. Međutim, s početkom 19.stoljeća težnja je gradova da se podignu središnja gradska groblja. Tomu doprinose podizanje ukupne medicinske i higijenske svijesti, kao i drukčije kulturno poimanje odnosa prema mrtvima.
Tako se u Šibeniku prestaje pokapati u Novoj crkvi, svetom Domeniku, svetom Frani i prostoru oko crkve, katedrali i ‘šamatorju’, te ostalim šibenskim crkvama. U to je vrijeme najveće groblje bilo uz Gospu vanka grada, gdje su svoje mrtve pokapali varošani. U puku je bilo znano kao Šamatorje.
KRAJ VAROŠKOG ŠAMATORJA
Tražeći povoljnu lokaciju za novo, središnje gradsko groblje, šibenske su vlasti 1823. godine držale povoljnim prostorom ‘Šupine poljice’ iza gradskih utvrda. Za to je čak bio predviđen trošak od sedam tisuća i dvjesto osamdeset i tri forinte. Ali je ipak prevladalo da se groblje gradi uz utvrdu svetog Mihovila, na mjestu gdje su se tada preuređivale zidine i bilo je dosta razasute zemlje. Lokacija je ocijenjena vrlo dobrom, groblje je bilo u gradu, nije bilo daleko, a za potrebe tadašnjeg grada i veličinom je odgovaralo.
Biskup Filip Bordini 25. svibnja 1828. godine svečano je blagoslovio novo šibensko groblje. Tom je događaju nazočilo mnoštvo građana, civilne i vojne vlasti, gradonačelnik Antun Galbijani, kotarski poglavar Getaldi i brojno svećenstvo. Kako bi moglo sudjelovati što više građana izabran je blagdan drugi dan Duhova. Tom prigodom biskup je održao govor, a služena je i svečana misa.
Od tada se zabranjuje pokapati umrle u crkvama ili oko njih, što se posebno odnosilo na varoško Šamatorje. Općinski redari su pazili da se netko ne bi ogriješio o zabranu. Ostaci umrlih su iz Šamatorja preneseni na novo groblje. Novo središnje gradsko groblje u početku se zvalo novim općinskim ili grobljem Gospe od Kaštela, ali kada je Gospina slika prenijeta u Katedralu ostao je naziv groblje svete Ane, što se sačuvalo do danas.
Međutim, nije trebalo dugo da prostor groblja svete Ane postane pretijesan. Nastajale su poteškoće, poglavito kada su bogatiji građani htjeli graditi velebne grobnice. Godine 1863. bio je osnovan posebni odbor za uređenje groblja, ali se deset godina poslije ista općina žalila da se grobnice rade bez reda i estetskog ukusa. Ipak je većina uzduž groblja i do crkvice svete Ane lijepo uredila put, postavljajući početkom dvadesetog stoljeća stube od bijelog kamena.
SPROVOD ANTI ŠUPUKU
Koliko je samo Šibenčana pokopano na groblju svete Ane. Ne znamo da je netko tragao za preciznom brojkom, a to uostalom nije ni važno. Tamo su posljednji počinak pronašli brojni, bliža rodbina se sjeća tek nekoliko koljena unatrag, a ovozemaljski zaborav je neizmjeran. No, uz svetu Anu pokopani su i zaslužni Šibenčani. Jedan od njih, gradonačelnik Ante Šupuk pokopan je 13. svibnja 1904. godine. Ostalo je zabilježeno kako je sprovod Anti Šupuku bio veličanstven. Uz mnogobrojne građane Šibenika na posljednji oproštaj stigli su i predstavnici mnogih općina u Dalmaciji.
Nedvojbeno, bilo je još ‘sprovoda za pamćenje’, ali tek rijetki su ostali zapisani. Posebice odskače jedan sprovod novijeg nadnevka, sprovod gradu Šibeniku na Veliki petak 2012. godine. Za jedne ‘prosvjed protiv ubijanja grada’, za druge ‘morbidna ideja’, treći su se pitali gdje je Miljenko Smoje da napiše nove nastavke Malog mista. Sam čin ‘pokapanja grada’, ma što tko o tom činu mislio, izgledao je filmski. Uvjeren sam kako kretanje pogrebne povorke od svete Luce prema svetoj Ani predstavlja izvrsnu uvodnu sekvencu u filmsku priču. Sprovod bez pokojnika, žanr naravno komedija.
Još uvijek se ponekad može u šali čuti, za pojedinca u javnom životu koji ‘sve radi da ništa ne radi’, kako je ‘davno umra, ali da ima dvadeset godina kako traži put do svete Ane’. U toj vrsti humora Šibenčani su uvijek bili jaki.
Davno na groblju svete Ane nema novih parcela, pokop je moguć samo u postojećim obiteljskim grobnicama. Puno veći nebeski grad nalazi se od 1974. godine na Kvanju. Međusobne konkurencije nema.
