– A šta je ono? – pitat će sitna neka Kineskinja na palubi turističkog jedrenjaka iz Orebića, pokazujući prstom prema ubavom poluotočiću na otoku.
– To je grad Korčula – odgovorit će vodič, pa početi recitirati napamet naučeni tekst. – Grad Korčulu utemeljio je…
– Ne, ne, ne mislim to, nego ono ispod?
– Ah, one stare kuće? Nemam pojma.
Kako je ostalo – Korčula
Tako će jednog dana, a sasvim sigurno ne tako daleko u budućnosti, recitirati vodiči na turističkim jedrenjacima u Pelješkom kanalu, pokazujući na obali zelenog otoka ogromni suvremeni betonsko-stakleni shopping-centar Tommy, i pod njim neuglednu varošicu od gotike i renesanse.
‘Grad Korčulu utemeljio je splitski poduzetnik, neimar i vizionar Željko Kerum, koji je 2010. godine poslije Krista ovdje počeo dizati velebne trgovačke dvore. Prema legendi, već sljedeće godine njegov je monumentalni centar osvojio veliki splitski poslovođa Tomislav Mamić, a od slavnog Trgovačkog centra Tommy Korčula do današnjih je dana ostalo samo skraćeno ime – Korčula. Na mjestu gdje su Željko Kerum i Tomislav Mamić sagradili trgovački grad nekad je postojalo i staro venecijansko-hrvatsko naselje sa zidinama, kulama, nekoliko gotičko-renesansnih palača i simpatičnom katedralom, koje se i danas mogu vidjeti između odjela smrznute hrane i police s osvježivačima zahoda.’
Tako će, eto, jednog dana započinjati priča iz turističkih brošura Korčule, ‘grada podno Tommyjeve butige’, kako ga u nemoćnoj šali danas zovu otočni domoroci.
– A ovo… ovo je najstariji sačuvani trag ljudskog života u Korčuli – svečano će onda vodič objaviti grupi dalekoistočnih turista okupljenih pred velikim frižiderom s mliječnim proizvodima, pa pažljivo izvaditi plastičnu čašicu jogurta splitske mljekare. – Prema posljednjim istraživanjima dubrovačke sanitarne inspekcije, rok trajanja istekao mu je prije deset mjeseci.
– A rodna kuća Marka Pola? – pitat će neki znatiželjni kineski turist.
– Ah, nema to još u Korčuli – ljubazno će se nasmiješiti vodič u bijeloj kuti sa znakom Tommyja. – Zasad je samo robna kuća gospodina Tomislava Mamića.
– Ne, ne, Marko Polo! – pokazivao je Japanac na svoju majicu s likom čuvenog svjetskog putnika i istraživača. – Polo!
– Znam, znam, razumio sam. Kažem vam, nema – i dalje će se smiješiti vodič. – Ali polo-majice imate i kod nas, na sniženju, tamo između suhomesnatih proizvoda i palače Gabrielis.
Opet se, eto, zgrozila javnost
Tako će, rekoh, izgledati bliska budućnost slavnog ‘grada podno Tommyjeve butige’: divovsko betonsko zdanje – veličine, sklada i šarma hangara u Boeingovoj tvornici u Seattleu – niknulo je neposredno iznad stare gradske jezgre, bahato poklopilo drevni kameni grozd na poluotočiću sred Pelješkog kanala, zauzelo pola razglednice s Korčule i zauvijek unakazilo vizuru nekad najljepšeg grada otočne Dalmacije, te konačno, ovih dana, kad su šokantne snimke gotovo završenog čudovišnog shopping-čardaka nad renesansnim gradićem objavljene u novinama, izazvalo još jedno prigodno zgražanje stručne i laičke javnosti.
– Nevjerojatno! – zgrozila se javnost. – Tko je to odobrio?
– Nemam pojma, prvi put vidim – odgovorila je voditeljica nadležne konzervatorske službe u Dubrovniku šokirano gledajući u fotografiju iz novina. – Mi smo odobrili samo gradnju trgovačkog centra, a ne nikakav utvrđeni gradić s palačama i katedralom!
Projekt su, naime, odobrile korčulanske gradske vlasti, urbanistička služba i odsjek za zaštitu okoliša, ali i nadležni konzervatorski zavod u Dubrovniku, i tako je probijena posljednja linija obrane: nakon Kerum-Tommyjeve tvrđave nad Korčulom, ništa više nije nemoguće, nezamislivo i neizvodivo.
Ako, naime, mislite da je nemoguće, nezamislivo i neizvedivo da trgovačko-kapitalistički karcinom u sljedećoj fazi metastazira u same srednjevjekovne i renesansne dalmatinske urbane jezgre, pokušajte se sjetiti što biste – ne tako davno, prije samo godinu-dvije – mislili da vam je netko tada rekao kako će Kerum i Tommy tik uz zidine drevnoga grada sagraditi ovakav orijaški, nakazni betonski bunker. Nakon kojega nijedan putnik nikad više neće moći s trajekta napraviti onu klasičnu oproštajnu fotografiju lijepe, stare Korčule, a da ne mora zaprepaštenim prijateljima kod kuće objašnjavati šta je ovo u pičku materinu?!?
– Ovo? To je Trgovački centar…
– Ne, ne mislim to, nego ovo dolje?
Navikli smo se, eto, na takve stvari, navikli smo da nam se hangari za sklapanje putničkih aviona i prodaju mješovite robe s gradske periferije približavaju centru, pa sele i na same djevičanske otočne obale. Mi izrazimo prigodno građansko zgražanje, dva dana pišemo bjesne komentare pod tekst u nekom jutarnjem ili večernjem listu, i čekamo da neki poduzetnik, neimar i vizionar probije novu posljednju liniju obrane, i dosjeti se dovršiti rimski amfiteatar u Saloni, ostakliti zvonik svetog Duje u Splitu, iskoristiti gotove temelje zadarskog foruma, ili – sve se čudeći kako se nitko prije njega nije sjetio – zatražiti izmjene urbanističkog plana grada Šibenika i prenamjenu katedrale svetog Jakova.
Kerumov Opskrbni Centar
Sačekat ćemo onda da svi ti hangari smrznute hrane, suhomesnatih proizvoda, polo-majica i osvježivača za zahode ostare hiljadu-dvije godina, kao što smo strpljivo čekali da ostare rimske palače i renesansne katedrale, a u međuvremenu ćemo bježati iz betonskih slamova Dalmacije i putovati svijetom izvan dosega Kerumove ili Tommyjeve trgovačke mreže.
– A šta je ono? – pitat će tako neki hrvatski turist u autobusu na cesti kroz egipatsku pustinju, pokazujući prstom golemu siluetu što se iz smoga na horizontu nadvila nad Kairo.
– To je Keopsova piramida – odgovorit će vodič, pa početi recitirati napamet naučeni tekst. – Keopsova piramida sagrađena je…
– KEOPS! – obradovat će se naš Hrvat, pa ozarena lica okrenuti prema grupi. – Ljudi, Kerumov Opskrbni centar!
– Kakav Kerumov Opskrbni centar, ne budite smiješni! – autoritativno će neobrazovane Hrvate podbosti jedna iz grupe, inače profesorica povijesti umjetnosti i voditeljica konzervatorske službe u Dubrovniku. – Poznato je da je Kerum još 2008. prodao Tommyju sve trgovine južno od Metkovića!
