U Šibeniku sam ostavila ljeto, a ovdje me dočekala jesen, barem prve dane jer je vrijeme promjenjivo kao veljača. Taman kada sam pomislila sad će napokon svjetlo dana ugledati sve jaknice, čizme, kaputi, evo sunce i 32 stupnja. To me pomalo vratilo u u najlipši grad na svitu!
Jest da ništa nije ni blizu kao kod nas, no ipak možeš otići na kavu gdje će konobar reći ‘izvolite’ i u mislima me vratiti na šibensku rivu. Ovo ovdje je zapravo jedna potpuno nova priča naspram naše gradine, bilo da je to po pitanju načina života, različitih nacija, vjere, ljudi, kulture ili odijevanja. Najviše pratim kako se oblače i još uvijek se ne mogu načuditi što sve vidim u samo jednom danu. Toliko kod nas ne vidim u cijeloj godini, ma zapravo ni nema takvih stvari. Primjerice, žene koje su zamotane od glave do pete, nose željezo preko usta i vidiš im samo oči.Prvo što pomislim, nosi bombu ispod svoje haljine, bježi Mare. Dečki većinom izgledaju poput jeftinih kopija Justina Bibera, nose hlače koje vise do pola stražnjice, majice do koljena, a dekolte im je tri puta veći od moga. Gdje je ta muškost pobjegla, pitam se? Smiješno, pomalo i odvratno ali opet ima onih koji izgledaju sjajno, popravljaju prosjek i zbog njih se na tren osjećam kao da gledam Paris streetstyle. Cure su me razočarale jer većina izgleda kao ‘nije me briga’, nose na sebi milijun boja, dezena i neusklađenost je broj 1. Ne sve, ali ovo je generalna slika dosad viđenog. Pa njih naše cure jedu za doručak po tom pitanju. Ima i dobra strana, a to je da što god obukao, kako god izgledao nitko u tebe neće uperiti prstom ili obraćati neku posebnu pozornost. Neki dan su u tramvaj ušli dečki u kupačem, njih 20-ak, jedino je mojoj kumi i meni bilo čudno što ovi trče goli i bosi oko nas. Pozdrav iz Munchena!
