Na prvi pogled tema pred nama je jednostavna i nisam bila sigurna da ću pronaći podatke istraživanja na zadanu temu. Međutim, baš suprotno. Tema koja se svakodnevno prepliče našim životima , vrlo je kompleksna i o njoj postoji jako puno zapisa i mišljenja raznih psihologa. Knjiga pod nazivom ‘Efekt braće i sestara’, svjedoči o istraživanju stanovništva na zadanu temu. ‘Licemjerno’ društvo, u tajnosti, anonimno, odgovara na pitanja iskreno, a rezulati svjedoče o totalnoj suprotnosti uobičajenog izjašnjavanja istih osoba. Rezultati ukazuju da čak devedeset pet posto roditelja voli više jedno dijete spram drugog. Isti autor tvrdi, da ovih ostalih pet posto laže. Jeste li vi favorizirano dijete? Ili ste ‘žrtva’ favoriziranja? Da li vam je situacija poznata? Kao što što svaka obitelj ima svoju ružnu priču i svoje zavrzlame među članovima obitelji, tako i svaka obitelj koja ima više od jednog djeteta, unutar svojih redova sadrži favoriziranje jednog djeteta. Uvijek je jedno malo draže.
GRIŽNJA SAVJESTI
U Dalmaciji su uglavnom muška djeca, ta, malo draža. Ipak je ON muško koji prenosi prezime, a to je vrlo bitno za opstajanje loze. A to je i inače najbitnije!! Nije to jedini razlog faoriziranja, naravno, ima još niz primitivnih priča. Zašto je grijeh priznati svoje mišljenje na glas, a isto to bi tajno zaokružili na nekakvom listiću. A u društvu to ne bi nikad priznali, niti mrtvi, a pogotovo priznanje ne dolazi u obzir pred drugim djetetom. A što ako roditelji imaju troje i više djece, postoje li tu neka pravila ili uobičajenost u slučaju favoriziranja. Iznenadit ćete se! Istraživanja su pokazala kako u slučajevima kad u obitelji postoje troje djece, da uvijek ‘deblji kraj’ izvuče dijete u sredini. Zašto je to tako, psiholozi obrazlažu… jedno je najdraže zato što je najmlađe, pa je ‘kao’ najmanje zaštićeno, a najstarije dijete u ovom slučaju pak vole, zato što je prvo. A dijete iz ‘sredine’ kao da je susjedovo. Da li se želja ili potreba za favoriziranjem genetski urođena osobina ili to nastaje zbog nečeg. Da li smo se ikad preispitivali zašto je to tako? Da li smo svjesni kad jedno dijete drugačije odnosno privilegirano tretiramo? Da li smo u tom trenutku svjesni toga? Rađa li se u nama grižnja savjesti kad pretjeramo sa naklonošću? A što kad to počinje biti toliko očigledno da se sa druge galaksije primijeti i da nailazimo na kritike društva? A što kad drugo dijete živi život gledajući kako njegovog brata ili sestru tetoše više nego njega? Raste li to dijete s određenim frustracijama i sa stalnom željom za dokazivanjem? Može li takvo roditeljsko ponašanje polučiti kontra efekt? Može doći do kontriranja, jer je svjesno svog položaja. Možemo li zatomiti želju odnosno potrebu za stvaranjem ‘ljubimca’? Smatram da to ipak nije svjesna radnja, moguće da samo osobne sličnosti pronalazimo u jednom od djece, pa je to ujedno razlog favoriziranja.
NALIKUJEMO RODITELJIMA
Toliko pitanja i odgovora stoji pred nama. Svi smo suočeni i živimo priču o kojoj pišem. Ako je sve to tako i ima veze s nesvjesnim ponašanjem, zapravo smo u nezavidnom položaju. Ako ste roditelj ne možete si pomoći, a ako ste u podređenom položaju u usporedbi s braćom opet si ne možete pomoći niti to stanje promijeniti. Najbolje bi bilo kad bi bili mezimče oko kojeg svi titraju i koji je poseban i voljen. Ako nije tako, bit ćete i vi roditelji (ako niste), pa ne radite pogreške koje su se provodile na vašoj koži. Obično kažu da s vremenom i godinama počinjemo biti nalik svojim roditeljima, a zna se dogoditi da baš to što ne volimo kod ‘svojih’, upravo to naslijedimo. Međutim, bavite li se sa sobom i svojim postojanjem, biti ćete svega svjesni i tako nećete činiti pogrešku koj se možda i na vama prelomila.
