Biti dijete poznatih i uspješnih roditelja i nije baš neka privilegija. Što se tiče financijske sigurnosti koja se krije tj. podrazumijeva iza samog naziva, onda je bolje biti dijete nekog anonimnog tajkuna. U maloj sredini kao što je naša, najbolje je biti netko tko ne smeta samim svojim postojanjem. Naš grad je ipak malo specifičan. Najgore što ti se može dogoditi jest da se izdigneš iznad sredine. Na bilo koji način. Bolje ti je živ skočiti u vatru, nego cijeli život biti suočen s tim da samim rođenjem nasljeđuješ neprijatelje. I prijatelje, dakako, samo što oni nisu sada problem. Šteta se može udvostručiti, ako je takvo dijete slučajno nadišlo zločesti puk. A, šteta se može utrostručiti ako, kojim slučajem, naiđe na partnera kojem je isto lakše zavidjeti nego mu se diviti… Ma, ne mora se nitko nikom niti diviti, ali bitno da mu ne radi problem u životu.
MALOGRAĐANSKA ZAVIST
Nekako se i ja cijeli život borim protiv predrasuda, gubim vrijeme i nerviram se oko stvari koje se namjerno negativno serviraju i prezentiraju. Jedna nam stvar svima mora biti jasna. Teret poznatih roditelja u Americi je puno veći i puno teži za djecu nego na ovom dijelu kontinenta. Sva sreća! Kod nas još uvijek postoji doza privatnosti, a to dokazuje činjenica što, svu sreću, kod nas ne postoje paparazi. Tamo daleko, preko bare, postoje puno ekstremniji primjeri poznatih i njihove djece. Ipak bih se zadržala u Lijepoj našoj. Kao u svemu, ima dobrih i svijetlih primjera, a ima i onih koji nisu takvi. Sjajan primjer je dijete pobjednice prošlogodišnjeg Big Brothera. Gotovo sam sigurna da će je uvijek pratiti ‘prva asocijacija’ kod upoznavanja. Njezina majka se potrudila kako bi svom djetetu barem u startu ‘olakšala život’. Trebaju li javne osobe imati više svijesti, pa istu koristiti prije raznih poteza koji se više ne mogu povući? U maloj sredini ne moraš biti poznat zbog uspjeha, dovoljno je da si aktivan član zajednice, opet si poznat. Pa, čak niti takav ne bi smio dopustiti da mu se olako događaju propusti zbog kojih bi netko morao ispaštati. Je li krivo i okruženje koje jedva čeka takvo nešto? Neki dan slušam kako je ispravno pri ocjenjivanju nekog glazbenog djela, odijeliti izvođača od glazbe. Što znači da se predrasudama ne bi trebali koristiti. Ako smo to sposobni, zašto nismo sposobni zanemariti činjenicu čiji je netko? S obzirom da se u Šibeniku ne cijene baš poznati, uspješni i sposobni, odrastanje u ovom gradu nije jednostavan posao. Malograđanska zavist sredine iz koje potječeš jedna je od bezazlenijih nuspojava koje se mogu desiti. Kad sam rekla uspjeh i poznati, mislila sam na popularnost izvan ‘granica’ dvaju mostova. Djeca koja rastu uz takve poznate osobe, izložena su stalnim testovima, te vječnim pitanjem, tko je s njim dobar zbog toga kakav je, a ne zbog njegovog zaleđa.
ISKORISTIMO ISKUSTVO
E, sad… sve je dobro dok je uzoran roditelj u pozadini svega, a što ako niste imali sreću, pa ste se rodili kao dijete nekog koga baš javnost ne voli, zbog realnih ili nerealnih razloga, to uopće nije bitno? Takvo dijete, ničim zasluženo, gomila komplekse društva. Nažalost, prije samog upoznavanja i na taj način stjecanja dojma ili mišljenja, ‘sud’ je već unaprijed presudio. Promatrači koji se nikad nisu našli u toj situaciji smatraju tj. ne vide loše strane takve uloge. Zanemaruju činjenicu da takva djeca nisu nikad imali pravo biti poput svojih vršnjaka. Uvijek su bili pod kontolom svojih roditelja, jer jedan krivi potez može navući, u najmanju ruku, novinare na vrat. Ne zaboravimo da bi svi njegovi ili njezini dušmani, jedva dočekali da se mogu naslađivati. Takvo će dijete, prolazeći kroz život nailaziti na puno neobičnih situacija. Neki će im se ulizivati, a neki (rijetki), će rješavati svoje frustracije manje vrijednosti upravo preko njih. Obično će prvi primjer prevladati, jer ipak svi na kraju vide svoj interes, pa dijete poznatog roditelja, barem prividno, bolje kotira. Lažno ili ne, pokaže se vrlo brzo. Pred nama je kompleksna tema koju sam samo zagrebala po površini. Teško je pisati i ne koristiti primjere kao dokaze, ali kad su bilo čija djeca u pitanju, ipak se ne usudim nikoga prozivati, jer svi smo mi nečija djeca, zbog koga se netko žrtvovao, a na kraju i sami imamo djecu. Iskoristimo iskustvo iz svoga života, pa eto prilike da ne radimo upravo ono što nas smeta kod drugih.
